Prije podne Dositej, popodne Fazli

U Crkvenoj Vodici kod Obilića, obrnut primer: u jednom objektu nastava se odvija na srpskom i albanskom jeziku. Škole imaju i različite nazive, ali učenicima i nastavnicima to ne smeta.

Jedna zgrada, a dve škole, jedna na srpskom, a druga na albanskom. Tako je već petnaest godina u multietničkom selu Crkvena vodica kod Obilića.

"Pre podne nastava se održava na srpskom jeziku, popodne od 12.30 na albanskom jeziku. Nema nikakvih problema, deca se javljaju i na albanskom i na srpskom jeziku", kaže Jovica Maksimović, direktor škole "Dositej Obradović".

"Sve što je moje, jeste i tvoje. Zbog toga mi prolazimo ovde lepo i dobro. Oni nam pomažu da donesu ugalj, drva, nekad donesemo mi. Radimo po odvojenim planovima i programima", priča nastavnik škole "Fazli Grajčevci".

To što ne rade po istom zakonu, nastavnicima ne smeta da koriste istu zbornicu u kojoj je jedan ormar za dnevnike, jedna ostava za geografske karte, jedan ormar za zajedničke stvari.

Srbi imaju jednu, a Albanci drugu oglasnu tablu. Učenici koriste iste učionice, klupe i isti poligon za fizičko vaspitanje.
"Ovo što imamo mi, imaju i oni. Ono što nemamo mi, nemaju ni oni", priča učenik.

Škola nastave na srpkom nosi naziv "Dositej Obradović", a na albanskom "Fazli Grajčevci". Direktori dele istu kancelariju, iste probleme i potrebe.

Nastavu na srpskom pohađa 40, a nastavu na albanskom 60 učenika. U školi se još greju na drva i ugalj. Nemaju unutrašnje toalete, salu za fizičko vaspitanje, biblioteku.

Školski objekat je izgrađen davne 1920. godine. Posle rata dograđen je jedan deo i to uz pomoć međunarodnih organizacija. Od tada uloženo je jedino u krečenje i gradnju spoljnih toaleta.

Izvor: RTS