Priče zavičajne: Svjetlopis Ive Simića

Magičnost srebrne svjetlosti opčinila je dječaka i za sva vremena ušla u njega.

Fotografija je postala prvo Ivina želja, pa hobi, a onda, konačno i zauvijek, i velika i neodoljiva ljubav. Rezultat toga jeste više od stotinu hiljada fotografija, od kojih je najmanje deset hiljada objavljeno u novinama, časopisima i publicističkim izdanjima u Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori, ali i u inostranstvu.

Kiseljački mališan, opčinjen igrom svjetlosti u blendi fotografskog aparata i ručnom, majstorskom izradom „slika“ počeo je praviti porodične fotografije, zatim snimati komšije i goste podrinjskom u svom rodnom banjskom mjestu. To prelamanje svjetla u objektivu kamere i njegovo prenošenje na papir bilo je očaravajuče. I neodoljivo.

Trajalo je to tako sve do studija u Beogradu, kada se definitivno opredjeljuje za svjetlopis. Završio je kurseve fotografije, a onda postao i član Foto-kino kluba na Filizofskom fakultetu. Onda je primjetio da, u stvari, svijet više ne gleda svojim očima nego ga posmatra kroz objetiv fotoaparata. Nije se upplašio tog osjećanja. Naprotiv. Bilo 1984. godine kda je shvatio da više ne može zamisliti život bez fotografije.

Ivo profesor i Ivo umjetnik fotografije sve vrijeme se međusobno prepliću i dopunjuju. Nikada se tačno ne zna gdje ta tanka nit koja odvaja jednog Ivu od drugog. To mu je, izgleda, dao sam usud. Njegov diplomski rad na fakultetu glasio je „Anastas Jovanović prvi srpski fotograf - dvoroupravitelj kneza Mihajla Obrenovića“. Osim što je snimao Ivo Simić je predano izučavao i istoriju fotografije, pa je zato jedan od rijetkih naučnih radnika koji je svjetlopisu posvetio značajan dio svoga života i rada.

Od tada Ivo kud pošao kud došao više nije bio bez fotoaparata. Bilježio je sve što je bilo interesatno njegovom svjetlopisu - ono što mu je iskala duša. Snimao je i mnoge druge detalje: svadbe, ispraćaje u vojsku, porodične svečanosti, događaje u zavičaju, ličnosti... U tom je došao i rat.

Nastale su tako njegove fotografije o ratnicima. Opore, ponekad i bolne, ali istinite. Priredio je i svoju prvu samostalnu izložbu ratne fotografije koja je naišla na dobar prijem u Zvorniku. Potom su usledile još neke izložbe. Tako je načinio više od trista fotografija ručno izrađenih, što je u svijetu svjetlopisa pravo umjeće.

Svaka od tih fotografija ima svoju dušu i priču. Posmatrač mora da zastane pred svakom, da „uđe“ u umjetnikov svjetlopis i da nastavi dalje svoju priču - po svom nahođenju i želji. A to nije mala stvar - to je dokaz da je svjetlopis došao do najskrivenijih ljudskih osjećanja.

Dokumetrana i komercijalna fotografija i dalje je veoma prisutna u Ivinom životu. Skoro je da nema događaja u Zvorniku a da ga nije ovjekovečio objetiv njegovog fotoaparata. Uradio je devet albuma na glasovitoj manifestaciji „Zvorničko kulturno ljeto“.

Dokumetrana fotografija velika je obaveza i odgovornost, ali njemu lično i „prepreka“ da se sav i u potpunosti posveti velikoj ljubavi - umjetničkoj fotografiji. Ali ne bilo kakvoj nego onoj pravoj - pričama iz prirode.

Neodoljivo ga privčali sve ono što je stvorila priroda, u šta nisu umješane ljudske ruke: mahovina, lišće, grane, žile drveta, kamenje, gracioznost životinjskog pokreta, kamenje... Sve. Tek bi tu do potpunog izražaja došlo u njegov svjetlopis - do perfekcije, jer on sve radi do samog savršenstva.

Kada ih osuši, pa ih dugo promatra gotove i poredane, pa se uvjeri da iskreno kazuju ono što je zamislio da pričaju Ivoj je tek tada siguran da su njegove fotografije dobile svoj pravi ram – da se njima više ne bi ništa trebalo davati ali ni oduzeti, jer su već postale savršen spoj svjetlosti i ljubavi - do nasitnijih detalja. Do same iskrice ljubavi.

Počeci tog njegovog opusa su i u foto-minijaturama prirode, posebno godišnjih doba u zavičaju. Da li slučajno ili namjerno, ipak, među njima ima najviše snimaka jeseni i zime, skoro nikako proljeća, uprkos tome što to godišnje doba posebno voli.

Profesor Simić radi u školi u Roćeviću, a stanuje u Zvorniku. Zato kao sav savremeni svijet, „razapet“ je između grada i sela.

Nije to lako, ali je izazovno. Ponekada i okrepljujuće. Kada se umori od škole odmara se sa svojim svjetlopisom. I obratno.

Uprkos tome što mu je život zaista sadržajan i veoma dobro uređen - porodičan i tih - neprestano ga kopka neodoljiva želja da pozavršava sve obaveze i da se preda svjetlopisu prirode. A onda će se u neko vrijeme pojaviti i neki mladi Podrinjac, ljubitelj svjetlopisa, pa će izučavati umjetničko djelo profesora Ive Simića, nekadašnjeg mališana iz banjskog mjesta Vitinički Kiseljak kome je, jednom i zauvjek, ali usudno, u zjenici oka kvrcnula prva iskrica svjetlopisa fotoaparata donesenog iz sremske Rume.

Živi bili, pa vidjeli.

To stvarno.

BN televizija (Tihomir Nestorović)