Hoće li Todoriću glave doći Rusija?

Dok se posljednjih dana ljuljaju finansijski i poslovni temelji najveće regionalne kompanije, hrvatskog "Agrokora", dok investitori-banke preuzimaju sudbinu carstva porodice Todorić, dobavljači zbijaju redove u naplati svojih potraživanja, a desetine hiljada zaposlenih strepe za  posao, nisu rijetki analitičari koji slučaj "Agrokor" porede sa  aferom "Agrokomerc".

Podsjetimo, navršava se tačno 30 godina od izbijanja ove ekonomsko-poltičke afere u čijem je središtu bio Fikret Abdić i njegov životni projekat, poljoprivredni kombinat iz Velike Kladuše.



Postoje snažne poveznice između vlasnika "Agrokora", hrvatskog tajkuna Ivice Todorića i velikokladuškog Babe-Fikreta Abdića. Povezuju ih, najprije, srodna poslovna filozofija koja nije u stanju prepoznati granicu između poslovne ekspanzije i neumjerene, gotovo samoubilačke megalomanije. 

Ni Todorić nije, kao što nije ni Abdić znao kontrolisati i disciplinovati svoje poslovne ambicije, ukrotititi investicijsku pohlepu koja se komotno, bezbrižno odnosila prema finansijskim rizicima i ekonomskim posljedicama. I kod jednog i drugog teško je razlučiti vizionarstvo od avanturizma.

FIKRETOVA KOKOŠIJA PRSA
 
I Todorić i Abdić su produkti i konstrukti vremena i političkog ambijenta u kojem su nastajali njihovi poslovni svjetovi. Abdić - socijalističkog, samoupravnog, dogovornog, dakle ne-tržišnog, ili ne nužno tržišnog, a Todorić tranzicijskog, kripto-kapitalističkog.

Treba, međutim, znati da je tranzicija, odnosno pretvaranje (i) u Hrvatskoj bila stvar  dogovora, odnosno političkog diktata vladajuće elite. Todorić i njegovi potomci bili su samo jedna od 200 bogatih porodica kojima je Tuđmanova vlast u ruke predala ekonomsku budućnost susjedne države.

I Fikret Abdić je godinama, pa i decenijama, bio miljenik i favorit vlasti. Bolje rečeno-jednog njenog dijela, onog personalizovanog u familiji Pozderac i njihovim kadrovima u privredi, financijama, pravosuđu.

Bio je član najviših poltičkih foruma, svijetao, živ primjer mogućnosti socijalističkog ekonomskog preporoda čitave jedne vijekovima zapuštene i napuštene bosanskohercegovačke regije, Cazinske Krajine.

No, postoji bitna, strukturalna  razlika između poslovnih carstava Ivice Todorića i Fikreta Abdića: predratni fanatični cvjećar rodom iz Imotskog, Todorić, svoju je imperiji gradio kupujući postojeće, uglavnom uspješne i profitabilne poljoprivredne i trgovačke firme ("Ledo", Jamnica", "Konzum", "Sarajevski Kiseljak", "Mercator"...).

 Abdić je svoje krajiško "kokošije carstvo" stvarao i podizao ni iz čega, sa gole ledine, "green filed" projektima, kako se to danas korporativnim metajezikom kaže.

U trenutku kada je planula afera "Agrokomerc", prije 30 godina, pokazaće kasnije analize, pa i sudski proces protiv Abdića i njegovih saradnika, zaduženost preduzeća kretala se oko 270 miliona dolara. Toliko su ukupno bili teški Abdićevi "upadi u platni sistem", mjenice bez pokrića i drugi finansijski marifetluci za kojima je posezao u svom investicijskom ludilu.

Ukupna imovina "Agrokomerca" bila je procijenjena na preko milijardu i pol dolara, dakle tri puta veća od dugova.

Banke su, dakle, imale tzv. koletareral, odnosno mogle su dugovanja namiriti preko vrijedne imovine "Agrokomerca" u BiH, ali i cijeloj tadašnjoj zajedničkoj državi. Ali, nisu, jer su u slučaju "Agrokomerca" nije radilo o uvođenju finansijskog reda, nego o rušenju političkog okvira u kojem je "Agrokomerc" funkcionisao.

Radilo se o unitarističkom, iz Srbije diktiranom obračunu sa tzv. "republičkim etatizmima", odnosno federalističkim političkim protivnicima u BiH, a kasnije i drugim republikama. Optužnica za "Agrokomerc" sadržavala je paklene kvalifikacije o "podrivanju ekonomske suverenosti države", odnosno "kontrarevolucionarnu djelatnost".

Iz saveznog tužilaštva u Beogradu u BiH ju je donio tadašnji visoki dužnosnik MUP-a BiH, danas Dodikova desna ruka Sredoje Nović. Niko tada u Bosni i Hercegovini nije, najviše iz straha da i sam ne bude osumnjičen, i medijskom artiljerijom ušutkan kao kontrarevolucionar pokušavao spasiti veliku, po svim parametrima perspektivnu i pametno osmišljenu firmu iz Kladuše.

 MEGALOMANIJA JEDNOG "VIZIONARA"
 
Aktuelna dugovanja "Agrokora" bankama i dobavljačima procjenjuju se na oko 12 milijardi maraka i dvostruko su veća od imovine uzdrmanog Todorićevog koncerna. Vlast u Hrvatskoj ne želi se direktno miješati u krizu jedne privatne kompanije, ali ne može biti indiferentna prema njenim mogućim teškim posljedicama.

Potpuni slom Todorićevog Koncerna, pored ostalog bi, recimo, Slavoniju pretvorio u demografsku i ekonomsku pustaru iz koje ljudi bježe trbuhom za kruhom, kao što su Krajišnici bježali prije pojave Abdića i "Agrokomerca"...

Nisu rijetki analitičari, pa i političari u Hrvatskoj koji krizu u "Agrokoru", koja nije od juče, nego je kontstanta već nekoliko godina, dovode u vezu sa činjenicom da je koncern najveći dužnik ruskoj državnoj "Sberbanke". Dokazi koji se nude nisu lišeni geopolitičke a ne samo finansijske logike.



Možda je slučajno, a možda i nije, da ruski ambasador u Hrvatskoj, u potpuno militarističkom maniru, najavi prekid kreditiranja Todorića samo nekoliko dana nakon što je hrvatski premijer Plenković ponudio "bratsku pomoć" Ukrajini i mirnoj reintegraciji Krima po hrvatskom modelu.

Bosna i Hercegovina je prije 30 godina megalomaniju jednog "vizionara" i njenu instrumentalizaciju u državno-političke obračune platila teškom političkom i ekonomskom cijenom.  

Je li slično dizajnirana i kriza u "Agrokoru" treba sačekati, pa zaključivati. Sličnosti i analogije između uspona i pada Todorića i Abdića jesu primjetne, ne mogu biti dostatne za ozbiljne zaključke. 

(slobodnabosna.ba)