Sv. Đorđe spaja prirodu i vjeru

On podsjeća da se nekada od Đurđevdana računalo ljetnje vrijeme i takoreći početak godine, pa je sve što je vezano za đurđevdanske običaje slavljenje novog životnog ciklusa.

- Đurđevdan je uvijek vezan za Vaskrs i za to buđenje života u svemu oko nas, sve cvjeta, buja, razvija se. Predstavlja slavljenje novog prirodnog ciklusa i jedna od teorija je da je Đurđevdan iznikao iz agrarnog kulta, rađanja novog života i plodnosti. Kada posmatramo nekadašnji tradicionalni način života, jesen je vrijeme za vjenčanja i svadbe, a proljeće za rađanje djece - kaže Matić.

On podsjeća da se na Svetog Đorđa naročito slavi priroda i podsjeća na obredno i običajno kupanje u rijekama i potocima, uz nakupljeno bilje i trave.



- Uoči Đurđevdana, kao i na taj dan, naročito se bere bilje i vjeruje da tog dana biljke imaju posebnu ljekovitu moć i iscjeljujuća svojstava. Zato se i do danas zadržao običaj pravljenja đurđevdanskog vijenca - kaže Matić.

Đurđevdanski vijenac, osim za zdravlje i lepotu, koristi se i u, takoreći, magijske svrhe, vjerujući da kroz takav venac treba da usledi prva plodonosna, ritualna muža ovaca.

- I još jedna karakteristika je da je Sveti Đorđe zaštitnik stočara. Vreme početka maja bilo bi vrijeme kada bi se ovce ojagnjile. Za tu priliku bili bi napravljeni đurđevdanski venčići i kolači kružnog oblika, kroz koji bi se muzle ovce i tako vjerovalo u magijsku moć tog prvog mlijeka - objašnjava naš sagovornik iz Etnografskog muzeja.



On ističe da je kod Roma Đurđevdan kolektivni praznik i da uvijek upućuje na slavljenje prirode.

- Uvijek se vjeruje da je svetitelj tu negde oko porodice, predaka i potomaka i da u tom svetom vremenu čuva članove porodice, uz molitven poziv iz srca da svetac pomogne porodici koja ga proslavlja i koja je zapravo krštena u dan kada se proslavlja. Mi nemamo jasnih podataka od kad se tačno slavi slava kod Srba, ali tek od Svetog Save, koji je u svojim tipicima ustanovio kako se slavi, možemo zvanično da govorimo o slavi, što će reći 12. vek - objašnjava naš sagovornik.

Nekada davno, pa i danas po selima, već bi od rane zore žene odlazile u polja da bi brale cveće i travu za koje se vjerovalo da je naročito ljekovita, pomilovana rukom velikog Svetog Đorđa. Od bilja bi se pravili venčići, koji su kačeni na stoku, rodno drveće, kućna vrata. Kroz vence su djevojke progledavale momke. Ne postoji hrišćanski praznik koji na tako lijep način spaja prirodu i veru i govori o novom ciklusu rađanja i preporoda, uvijek tako blizu Vaskrsa.

(Blic)