Makaveji na Laketića viru

Prema toj pripovijesti tačno u ponoć, kada se dijele trinaesti i četrnaesti avgust, iz dubine glasovitog Laketića vira javlja se davno iščezli svijet. Čuju se dovikivanje čobana, radnici na vršalici, lavež pasa, blejanje ovaca, rika goveda, rzanje konja, svatovska pjesma – oglašava se tajanstveni Gromiželj.

Tako kazuje predanje, ali niko se do sada nije usudio da u ponoć, kada počinju Makaveji ili Makivije, da bude na Laketića viru.

I u naše vrijeme nije se niko primakao močvari da čuje glasanje tajanstvenog, podzemnog svijeta, ali se Makaveji u Rači, Balatunu, Brocu, Velinom Selu i Meterizima, selima oko Gromiželja, posebno praznuju.

Praznik je poodavno postao zavjetan i niko se tog dana ne kupa na rijekama i otvorenim vodama. Uz to – niko u ovom dijelu Semberije ništa ne radi u domaćinstvu ili na njivi, uprkos tome što tada baš ima dosta poslova.



Predanje kazuje da su se nekada, ko zna kada, u Laketića viru, na Makeveje, kupale tri djevojke, a onda se iz dubine vira čuo glas:

Makivije, Makivije, smakni jednu, smakni dvije, treću ne davi, pusti je neka javi.
Kazuje se da se taj opominjući i opasni glas ponovio nekoliko puta. Potom su dvije djevojke potonule u vir, a treća se spasla i otrčala u Velino Selo da javi ljudima šta se dogodilo na Laketića viru. Nesrećne djevojke nikada nisu pronađene, jer se govorilo da je vir dubok od stotinu do dvjesta metara.

Od tog dana u ovom viru, na Savi i Drini, te na šljunkarama i drugim otvorenim semberskim vodotocima niko se ne kupa. Makeveji su tako postali zavjetni semberski praznik.

U ovom kraju postoje još dva takva praznika kada se ne ulazi u vodu, ali nemaju direktnu vezu sa Laketića virom. To su sveti Prokopije i Ognjena Marija, jer se baš na te praznika u Savi i Drini utapalo dosta kupača.

Taj tajanstveni, iščezli svijet u Laketića viru nastao je, prema legendi, kada je potonulo selo bezbožnika, pa je tako nastao Gromiželj i njegov najdublji dio Laketića vir. Zato se u ponoć, kada nastaju Makeveji, javlja iz dubine vira tog potonulog sela. Javljaju se, vele, oni glasovi koji su se čuli u trenutku potonuća sela.

Gromiželj je tako, u neku ruku, semberska Pompeja, samo što je taj italijanski grad zatrpala vulkanska lava.



Postoji i legenda o svatovima koji su potonuli u Gromiželju, tresetištu u kome, inače, tlo nije posve čvrsto, pa se lako može propasti do pojasa ili svom visinom čovjeka.

Naime, nekada su svatovi vodili nevjestu za momka koga ona nije volljela. Kada je svatovska kolona stigla do Gromiželja nesrećna djevojka ih je proklela, pa se najednom otvorila zemlja i svatovi, zajedno sa nevjestom, potonuli su u duboku vodu. Tako je, vele, nastao Laketića vir.
Ima još mnogo legendi o Gromiželju i njegovom viru, ali ih je u naše vrijeme, zasjenila raritetna ribica mrguda, ili umbra krameri, kičmenjak koji vuče porijeklo još od nestanka Panonskog mora, prije 450 miliona godina.

Sada se sve češće priča o Gromiželju kao staništu mrgude, koje još ima u Zasavici kod Mačvanske Mitrovice i u vodama Dnjepra i Dnjestra, ali i o viru u kome su opstale rijetke biljne vrste, koje se poodavno nalaze na crvenoj listi ugroženih vrsta u Evropi.

O gromiželjskim legendama sada pripovijedaju samo nostalgičari i oni koji su odrastali slušajući ih od svojih starih.

Mora se priznati – ipak su one ljepše i milije od onih naučnih o umbri krameri.

BN/Tihomir Nestorović