Pomoći nekom i poslije smrti

U njegovom džepu stala je kartica dobrovoljnog davaoca organa koju je izdala Klinika za nefrologiju Vojno medicinske akademije iz Beograda.

Na kartici je napisano „Pristajem da se u slučaju smrti moji organi mogu upotrebiti za lečenje drugih ljudi“. Ovaj dokument je izdat 15.avgusta 2011.godine.

Čovjek iz Vardišta je dva puta ranjavan u otadžbinskom ratu, pet puta je bio podvrgnut operacijama na Vojno medicinskoj akademiji VMA u Beogradu da bi mu se spasila noga. U toku operacija 16 puta je primio velike doze krvi.

„Zavještao sam sve organe jer sam altuista, uvijek sam prezirao materijalizam i hedonizam i svakom ko je zdrav bih preporučio da zavješta organe jer je smrt brža od svega. A kad se desi ta situacija zašto da naši organi trunu u zemlji kad mogu nekoga spasiti i produžiti mu život“, govori Jovičić.

Podsjeća da je i njemu neko spasio i produžio život darujući dobrovoljno svoju krv. On objašnjava da donatorska kartica važi samo u slučaju smrti donora.

Kaže da se organi ,mogu uzeti, poslije saboraćajnih nesreća, samo dva sata poslije smrti čovjeka, a poslije ovog vremena je prekasno.

"Procedura da se postane donor je vrlo jednostavna. Potrebno je otići na VMA, naći Institut za nefrologiju, tamo će medicinsko osoblje uzeti generalije donora, uvesti ga u bazu podataka i dati donatorsku karticu", dodaje Jovičić.

Kartica mora da se nosi uvijek sa sobom kako bi se u slučaju smrti skratila procedura i organi što prije uzeli.

„Ovo se sve radi na dobrovoljnoj bazi kao što su akcije dobrovoljnog davanja krvi“, kaže Jovičić i navodi da je i on dobrovoljni davalac jer je 18 puta darovao najdragocjeniju tečnost.

Jovičić ističe da donori organa nemaju nikakvu materijalnu korist ni privilegiju jer je to isključivo humanitarni čin ljudi koji žele da pomognu drugima.

„Zavještanje organa treba da bude uzvišen čin nesebične ljubavi neopterećen sebičnošću samoodricanja“, stav je Srpske pravoslavne crkve po ovom pitanju. Jedan episkop SPC je donor organa.

„Ovo se ne kosi sa hrišćanskom religijom, posebno pravoslavljem, jer ono potencira humanost i pomaganje ljudima u nevolji“, kaže Jovičić.

Jovičić se iz Beograda, gdje je stekao penziju radeći kao mašinski tehničar na željeznici, vratio u rodno mjesto gdje povučeno živi baveći se seljačkim poslovima.

Veli da svi i u njegovom selu ne znaju da je zavještao svoje organe jer on to nigdje ne ističe.
Njegov rođak Čedo Jovičić Čarolija kaže da bi ovu humanu misiju trebalo podržati i pomoći onima koji žele dobrovoljno da zavještaju organe da odu do Beograda i VMA.

„ Zar ima išta humanije nego pomoći nekom, posebno mladim koji se najčešće povrijede u saobraćajnim nesrećama“, kaže komšija Dragiša Vučićević.

(BN)