Završio fakultet, obrađuje imanje

U vrijeme kada mladi ljudi pokušavaju da pronađu i najmanju mogućnost da se presele negdje gdje ih, kako vjeruju čeka sreća i bolji život, dvadesetosmogodišnji Aleksandar je riješio da ga sam napravi. I to od onog što su mu otac, koji je poginuo u proteklom ratu, i djed ostavili nadomak Ugljevika u Bogutovom selu.

„Na ovaj korak sam se odlučio prije svega iz preduzetničkog duha, koji imam ja i koji ima cijela moja porodica. I sa očeve i sa majčine strane su preduzimljivi ljudi, oduvijek su radili, moj djed je bio trgovac, najugledniji čovjek u selu. Samim tim i porodica je bila ugledna, ali silom prilika, rat je uzeo maha, porodica se smanjila. Otac je poginuo, stric takođe...Ja sam osjećao obavezu, prije svega prema sebi, društvu, porodici da radim i stvaram. Onda se rađaju i ambicije. Kada dođeš na selo i zatekneš parcele koje su neuređene, onda razmišlješ šta bi to moglo da se radi, kako bi mogli da se ostvare prihodi, a samim tim i da se doprinosi društvu.“

Iako dijete poginulog borca nije čekao da mu išta padne sa neba, ili da mu neko nešto pokloni. Nije ni tražio, nego se latio posla i sve uzeo u svoje ruke, i sa ponosom ističe da mu je u svemu na početku najveća podrška bila majka.

„Na prvom mjestu majka je bila tu i da me odgaji, vaspita, da mi pruži ljubav, a samim tim i podršku životnu, kako na planu obrazovanja i razvoja, tako i na privrednom planu. Ja sam jedno vrijeme bio bez posla. Radio sam na dnevnicu, a istovremeno sam volontirao i u sudu u Brčko distriktu. Išao sam u minus svakog mjeseca, ali sam želio da učim i stvaram. Ni pravosuđe nije odgovorilo volonterima, ali ja sam izdržao i posle se i zaposlio. Prve prihode koje sam počeo da ostvarujem ja sam i ulagao. Evo, ove godine sam zasadio novi voćnjak, isto 250 komada na 2,5 dunuma i uložio sam oko 1.500KM. Očekujem prinos već od druge godine, a u petoj godini očekujem pun prinos.“

Upornost, volja, obrazovanje i sigurnost da je put koji je izabrao pravi, dali su efekta. Aleksandar polako završava i uređenje kuće koju je njegov pokojni otac započeo. Pravni fakultet u Bijeljini  završio je sa prosjekom 9,13.

„Imao sam stipendiju Vlade Republike Srpske i Rudnika i termoelektrane Ugljevik. Sva ta sredstva su mi omogućila da ulažem u sebe, u jezike, da budem student istraživač u Haškom tribunalu i da idem na praksu u sud. Jednostavno da istražujem i izučavam materiju koja me zanima i za koju sam se opredijelio. Sva ta novčana sredstva su upotrijebljena za edukaciju i za dalje usavršavanje. Mogu da zahvalim majci i porodici prije svega, ali i državi koji su prepoznali znanje i trud u meni i koji su pružili priliku jednom studentu, djetetu poginulog borca da nastavi da stvara dalje tamo gdje je njegov otac stao, ne bi li stvorio porodicu i odgovorio društvu kao častan i dostojanstven čovjek.“

Dok većina obrazovanih, ili ljudi željnih uspjeha u karijeri preferira grad nad selom, ovaj prirodoljubac je došao do zaključka I da sportske aktivnosti koje je upražnjavao može nastaviti na selu i još I da ima koristi od toga. I to preporučuje svima koji su željni mira i tišine.

“Posvećivanje pažnje tijelu I duhu kroz sport možeš da upražnjavaš i ovdje na selu, I to kroz praktičnu računicu. Na parceli Ili voćnom zasadu zahtijeva se fizički rad, a radeći ovdje taj trud se vraća u novčanim prihodima. Uloženo vrijeme i snagu naplaćuješ novčanim sredstvima.”

Aleksandar kaže da su sada mnogi prepoznali njegovo zalaganje i patriotizam, pa stiže pomoć, i moralna, a i drugih vrsta. Ono što se nada jeste da će njegov primjer poslužiti i drugim mladim ljudima da ostanu u svojoj otadžbini, da se okrenu sebi i onome što su nam naši preci i priroda ostavili.



BN televizija