Služen parastos za ubijene Srbe

Vijence su položili ministar rada i boračko-ivalidske zaštite Republike Srpske Milenko Savanović, izaslanik predsjednika Republike Srpske Miladin Dragičević, predsjednik SDS-a Vukota Govedarica, porodice poginulih boraca, te predstavnici nevladinih organizacija proisteklih iz odbrambeno-otadžbinskog rata.

Savanović je rekao da se ovdje obilježava stradanje nevinih civila, djece, staraca, žena i svih koji su najmanje krivi.

"Govorim o jednom zločinačkom djelu naših neprijatelja koji imaju za cilj da praktično ovo područje Podrinja pretvore u granicu između Srbije i Republike Srpske", rekao je Savanović.

Prema njegovim riječima, to je istorijska težnja od polovine 19. vijeka i ona se fazno sprovodi, a žrtve toga su, nažalost, bili nedužni ljudi koji su stradali od zločinačke ruke od 1941. do 1945. godine, odnosno od potomaka onih koji su to radili kada je Austrougarska vladala na ovim prostorima.

"To nas na neki način osvješćuje i daje nam za pravo da u institucionalnom okviru koji se zove Republika Srpska možemo opstati i održati se na ovom prostoru", rekao je Savanović.

Jake muslimanske snage od nekoliko hiljada vojnika iz Srebrenice, pod komandom Nasera Orića, napale su u zoru 16. januara 1993. godine srpska sela oko Skelana i upale u ovo mjesto na obali Drine.

Muslimanske jedinice upale su u sela prije svanuća, ubijale i klale civile na spavanju u njihovim kućama, pljačkajući i uništavajući sve što su stigle, čime su nastavile etničko čišćenje u Podrinju, započeto još u aprilu i maju 1992. godine napadima na srpska sela Studenac, Gniona, Osredak, Vijogor, a onda i na bratunačka sela Zagoni, Magašići, Ranča...

Tog dana ubijeno je čak 69 stanovnika ovog kraja, a dvije trećine nastradalih bili su civili, među kojima i nekoliko djece.

Najmlađa žrtva bio je petogodišnji Aleksandar Dimitrijević, a njegov brat Radislav imao je 11 godina. Sa majkom Milicom pokušali su pobjeći u Bajinu Baštu, ali su kod graničnog mosta pogođeni mecima.

Ranjeno je 165 mještana. Od 30 zarobljenih polovina nije preživjela mučenja u srebreničkim kazamatima, a njih četvoro još se vode kao nestali.

Stanovnici su tražili spas u povlačenju prema graničnom mostu ka Bajinoj Bašti u Srbiji, dok su neki pokušali spasiti živote preplivavanjem Drine.

Most preko koga se civilno stanovništvo jedino moglo prebaciti u Srbiju bio je pod stalnom mitraljeskom vatrom i postao je srpsko stratište, pa je u pokušaju bjekstva na mostu i u njegovoj blizini nastradalo najviše civila, kao i u talasima Drine.

(Srna)