Posljednji dani prije NATO napada

Stranake SPD i Zeleni, kao koalicioni partneri, prije 20 godina su poslali njemačke vojnike u prvi agresivni rat nakon 1945. godine. Međutim, posljednjih dana pred početak napada, još uvijek se vodila diplomatska borba između SAD-a i partnera NATO u EU.

Učešćem Njemačke i NATO pakta u bombardovanju Jugoslavije, vladajuća koalicija SPD i Zeleni, otvorila je Pandorinu kutiju i za druge agresivne ratove SAD i NATO pakta. Svako bi trebao biti svjestan toga da su navodno socijalno orijentisani -SPD i navodni golubovi mira - Zeleni, svojom zločinačkom odlukom rozorili ne samo Jugoslaviju, nego i pogazili međunarodno pravo. Na tim temeljima i danas traju već poznati antiruski refleksi kojima se huška na rat protiv Rusije.

To mnogo govori o političkom stanju u našoj zemlji i o tome da su oni koji su odgovorni za više hiljada nevinih, ubijenih ili bombama osakaćenih civila, posebno žena i djece, danas još uvijek na slobodi. Zahvaljujući konstantnom širenju lažnih vijesti kojima se opravdavalo huškanje na rat protiv Jugoslavije, odgovorni političari toga vremena i danas uživaju visok društveni prestiž. U našoj "pravnoj državi", gdje su svi ljudi navodno jednaki pred zakonom, političari su "ravnopravniji" od običnih smrtnika, čak i ako su ratni zločinci.



Upravo ove nedelje, tačno prije dvadeset godina, NATO je već vršio odbrojavanje  za pokretanje vazdušnog napada na Beograd, za uništavanje civilne infrastrukture Jugoslavije, te snabdijevanje električnom energijom i vodom. Ovo potonje, već samo po sebi, prema međunardnom pravu, predstavlja ratni zločin. Ali, uporedo s tim, iza kulisa ujedinjenog zapadnog fronta protiv Srbije, kako se to često dešava, - došlo je i do žestoke političke borbe između evropskih lidera i SAD.

Slično kao i četiri godine ranije, u sukobu oko Bosne i Hercegovine, Vašington je želio iskoristiti planirani rat protiv Srbije, kako bi nakon završetka hladnog rata opravdao razlog postojanja NATO pakta. Planiranim i opsežnim ratom protiv Srbije, NATO je od svih zapadnoevropskih naroda trebao da bude ponovo priznat kao jedina istinska sila na Starom kontinentu. Istovremeno, bila bi ojačana i vodeća uloga SAD kao "nezamjenjive nacije" u svim evropskim poslovima.

A kada je američki predsjednik Klinton 9. marta 1999. godine poslao svog čovjeka od povjerenja, Ričarda Holbruka sa ultimatumom Srbiji u vezi sa srpskom pokrajinom Kosovo, uslijedilo je veliko nezadovoljstvo u većini evropskih prestonica. Francuska i Engleska su bile posebno ljute zbog autokratskog stava sa kojom je specijalni izaslanik SAD Ričard Holbruk –  u stilu pravog rimskog Pretorijanca i sa oholim "Veni, vidi, vici" (dođoh, vidjeh, osvojih) - bez dogovora sa evropskim saveznicima NATO-a otputovao u Beograd.

S obzirom da  se raniji mirovni projekat u Bosni i Hercegovini smatrao američkom pobjedom, vlade u Londonu i Parizu su željele da rješenje kosovskog sukoba bude njihov evropski "šou".

Za razliku od Bosne i Hercegovine, ovaj put bi trebalo uspostaviti mir u "evropskom dvorištu" pod vodstvom evropskih NATO snaga.

Međutim, kada je Vašington nakon četiri godine vratio Holbruka u finale diplomatske bitke, Evropljanima je bilo jasno da Amerikanci žele da preuzmu uzde u rješavanju sukoba na Kosovu. Stoga su se evropski "mirotvorci" na Balkanu zabrinuli zbog gubitka tek obnovljenog političkog prestiža. Čini se da je to potvrdila i jedna vijest, objavljena u International Herald Tribune (IHT) od 8.3.1999. godine iz Londona, u kojoj se navodi da evropske diplomate "nisu bile jako srećne" zbog pojavljivanja gospodina Holbruka.



A ranije je u Bosni i Hercegovini, američki nasilnik Holbruk je svojim brutalnim metodama, iznuđivanjem i prijetnjama, masovinim ubijanjem u vazdušnim napadima, na račun nesigurne evropske pregovaračke strategije, stekao ugled kao „samouvjereni diplomata“ koji je postizao sve što je želio. Istovremeno, austrijski ambasador Volfgang Petrič, jedan od tri posrednika u takozvanim "mirovnim pregovorima na Kosovu", izjavio je da bi pojava Holbruka "situaciju još više zakomplikovala".

Vašington i njegovi glasnogovornici iz Atlantskog saveza iznosili su argumentaciju da su dotadašnji napori NATO Evropljana u ubijeđivanju Srba u mirovne i političke benefite od raspoređivanja NATO trupa na njihovoj teritoriji, bili puni manjkavosti. Ono što ovdje zvuči kao gruba šala, je zahtjev da okupacione snage NATO-a, budu raspoređene širom Srbije i na Kosovu, a predstavljao je ključni zahtjev, sadržan u bezbjednosno-političkom prilogu sramnog sporazuma iz Rambujea. Poslije neuspjeha Evropljana da drske Srbe privole na taj ustupak, vašingtonski ambasador Holbruk je sada trebao da okrene novu stranicu i u slučaju neprihvatanja sporazuma, Srbiji zaprijeti ratom.

Naravno, svima je od početka bilo jasno da Srbija - kao i svaka druga suverena država - nikada ne bi dobrovoljno pristala da bude vojno okupirana od stranih sila. Stoga je od samog početka bilo vidljivo da je "diplomatsko rješenje" Vašingtona, prema modelu iz Rambujea, namjerno osmišljeno da propadne, kako bi se mogao opravdati kasniji rat. Prije odlaska u Beograd, Holbruk je svjetskoj javnosti dao do znanja šta se sprema  Srbima:

- Radujem se... da predsjedniku Miloševiću ... jasno stavim do znanja koje će posljedice da pretrpi ako se situacija (na Kosovu) ne poboljša dramatično prije i za vrijeme pregovora u Parizu.

Istoga dana, vodeći političari NATO-a, u  pomenutim dnevnim novinama IHT, objasnili su šta ustvari znači Hobrukova izjava: "Misija gospodina Holbruka je da vazdušnim napadima povrati kredibilitet NATO-a, kako bi na taj način srpsku stranu privolio na usvajanje mirovnog plana za Kosovo".  Uzgred, "mirovni plan" je prosto i jednostavno sadržavao NATO okupaciju čitave Srbije.



U međuvremenu, skoro svaki dan na Kosovu albanski separatisti su napadali položaje srpske vojske i policijske stanice, palili srpske manastire ili ubijali srpske civile u udaljenim selima. Mučili su i ubijali i svoje albanske komšije, jer su za njih bili "izdajnici" samo zato što su željeli da žive zajedno u miru sa svojim komšijama Srbima. Istovremeno, jugoslovenske oružane snage reaguju bombardovanjem baza Oslobodilačke vojske Kosova, koja je, samo godinu ranije bila na crnoj listi SAD i  Evropske Unije  kao "međunarodna teroristička organizacija“ sastavljena od  kriminalnih bandi.

Prije NATO napada na Srbiju, "demokratski Zapad" je shvatio kakve koristi može imati od OVK, u cilju konačnog uništenja tvrdoglave Srbije. Odmah potom su borci OVK klasifikovani kao korisni teroristi. (Može se povuči paralela sa trenutnom situacijom u sjevernoj sirijskoj provinciji Idlib, gdje je izopačeni Zapad u međuvremenu preuzeo ulogu zaštitnika terorista Al Kaide kako bi ugrozio mirovne napore Asada i Rusije.)

Na Kosovu je „demokratski“ Zapad je pod  okriljem NATO-a djelovao je kao zaštitnik OVK-a. Bandu ubica su nazvali "borcima za slobodu" protiv navodnog "novog Hitlera" i "mesara" Miloševića. Nakon toga, ovi teroristi su u Rambujeu, neposredno prije NATO napada, na pregovorima u Parizu, čak postavljeni na diplomatski pijedestal u svojstvu ravnopravnog pregovaračkog partnera u odnosu na srpsku vladu.

Poslije osmočasovnog pregovaranja sa predsjednikom Miloševićem, Klintonov izaslanik Holbruk se 10. marta 1999. godine vratio u SAD neobavljenog posla i  bez očekivanih  rezultata. Kao što se moglo i očekivati, Beograd  nije htio potpisati sporazum o davanju značajne autonomije Kosovu niti se povinovati NATO diktatu za razmještanje stranih trupa na teritoriji Jugoslavije. Vlada u Beogradu je bila svjesna da  ima podršku ogromne većine svog stanovništva.

Sve to se dešavalo u uslovima učestalih sukoba između terorista OVK i jugoslovenskih snaga bezbjednosti. Sukobi su uglavnom bili u selima gdje pretežno žive etnički Albanci, na granici sa Makedonijom, gde su se bande OVK utvrdile i gde su koristile stanovnike kao živi štit protiv jugoslovenskih snaga bezbjednosti. Nije nimalo iznenađujuće da je „demokratski“ Zapad okrivio Beograd za žrtve u tim sukobima. Kao što je to i danas slučaj u sirijskom Idlibu, "demokratski Zapad" je tada imao više razumijevanja za ubice i otmičare srpskih i albanskih civila, nego za njihove žrtve.



Poslije Holbrukovog neuspjeha u Beogradu, bilo je jasno da se već dugo planirani napad NATO-a, na Srbiju  ne može izbjeći. Tačno dvije nedjelje nakon Holbrukove posjete Beogradu, prve NATO krstareće rakete i bombe sa laserskim navođenjem,  lansirane su s ciljem uništavanju uglavnom civilnih meta u SR Jugoslaviji.

https://deutsch.rt.com/meinung/85998-countdown-lauft-letzten-tage-vor/

Preveo: Michael Resanović

(BN TV)