Ustavni sud Republike Srpske pretvoren u Selmanov sud?!

Piše: Milan Blagojević,redovni profesor Ustavnog prava

Osmog maja ove godine predao sam Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenu ustavnosti Uredbe sa zakonskom snagom o Fondu solidarnosti Republike Srpske, koju je za vrijeme pandemije virusa korona donijela predsjednica Republike Srpske.

U inicijativi sam zatražio da se po njoj odluči u hitnom postupku i da Ustavni sud do donošenja meritorne odluke obustavi od izvršenja navedenu uredbu. 

Nakon toga, tačnije 20. maja 2020. godine, prijepodne za govornicom Narodne skupštine Republike Srpske premijer Radovan Višković javno me prozvao i kritikovao, pri čemu mi je bilo jasno da je to zbog mog javnog ukazivanja na neustavnost navedene Uredbe, kao i propuste aktuelne vlasti u Srpskoj da se u Službenom glasniku Republike Srpske objave propisi Republičkog štaba za vanredne situacije.

E upravo tog istog 20.5.2020. godine donijet je akt predsjednika Ustavnog suda RS, broj U-27/20, kojim me obavještava da je on kao predsjednik tog suda sam odlučio „da ne odobri prioritetno rješavanje moje inicijative, već će predmet biti uzet u rad prema hronološkom redu rješavanja predmeta Ustavnog suda“.

Pri tome gospodin Džerard Selman ne iznese nijedan jedini razlog o tome na osnovu čega je on sebi dao pravo da sam odlučuje o mom zahtjevu, kao što nije naveo nijedan razlog ni o tome zbog čega je odlučio „da ne odobri prioritetno rješavanje moje inicijative“.

O tome da je u aktu gospodina Selmana izostalo pozivanje na bilo koji član i propis koji mu (ne) daje pravo da se tako ponaša, da i ne govorim.

Ovdje kod nas me više ništa ne iznenađuje, pa ni nepravo u postupanju gospodina Selmana na koje želim javno da ukažem.

Naime, Ustavni sud Republike Srpske ima svoj Poslovnik.

U članu 10. stav 3.  Poslovnika jasno je propisano da na prvom mjestu Sud (kao skup svih njegovih sudija) može da odredi, s obzirom na prirodu predmeta, da se po određenom predmetu hitno postupa. Dakle, jasna je intencija Poslovnika da Ustavni sud, tj. sve njegove sudije, primarno treba da odluče da li će se prijedlog ili inicijativa za ocjenu ustavnosti razmatrati po hitnom postupku, a ne da to čini predsjednik suda sam.  

To je i razumljivo, jer je Ustavni sud kolektivna institucija, a ne Selmanov sud u kom bi gospodin Selman mogao sam, prije ostalih sudija, da odlučuje o zahtjevima koje sam postavio u mojoj inicijativi.

A ja sam, da ponovim, ne samo zatražio da Ustavni sud utvrdi da je predmetna Uredba o Fondu solidarnosti neustavna, već i da je obustavi od izvršenja do donošenja sudske odluke, kao i da taj sud odluči o svemu tome po hitnom postupku.

O svim ovim zahtjevima primarno trebaju da odluče  sve sudije tog suda, na šta jasno ukazuje prethodno navedeni član 10. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda RS. Sve to jasno proizlazi i iz člana 61. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske.

U stavu 1. tačka đ) tog člana je tako jasno propisano da Sud (dakle, sve sudije, a ne gospodin Selman sam) odlučuje o svim pitanjima upravljanja postupkom. Šta je nego upravljanje postupkom pitanje da li će se predmet voditi po hitnom postupku i da li će Sud obustaviti od izvršenja propis ili drugi akt čija ustavnost je predmet njegove ocjene.

Međutim, preko svega ovoga, i Zakona i Poslovnika, je prešao gospodin Selman, prosto mi odbrusivši u njegovom aktu od 20. maja 2020. godine da je on sam odlučio da ne odobri hitno rješavanje moje inicijative. I tačka, nema dalje, kraj, kaže gospodin Selman. 

Zato kao čovjek i građanin Republike Srpske hoću da uputim javnu kritiku na ovakvo nedopustivo ponašanje jednog predsjednika, i to ni manje ni više do Ustavnog suda Republike Srpske.

I, naravno, kada se gospodin Selman ovako ponaša na početku sudskog postupka, jasna mi je i sudbina moje inicijative u cjelini. Hoću reći, badava je sva argumentacija koju sam u njoj izložio, rekavši da Amandman CIX Ustava Republike Srpske jasno propisuje da predsjednik Republike Srpske može da donosi uredbe sa zakonskom snagom samo za vrijeme ratnog stanja ili vanrednog stanja koje su proglasile institucije Bosne i Hercegovine, a ne i za vrijeme vanrednog stanja koje je proglasila Narodna skupština Republike Srpske.

Kako Parlament BiH, kao jedino nadležan za proglašenje vanrednog stanja koje ima u vidu odredba Amandmana CIX, nije proglasio vanredno stanje, što je opštepoznata činjenica, očigledno je da ne postoji ustavni osnov da predsjednica Republike Srpske donosi uredbe sa zakonskom snagom.

To su istovremeno i razlozi koji tako jasno ukazuju i na potrebu hitnog odlučivanja od strane Ustavnog suda i obustavljanja od izvršenja ove Uredbe do donošenja odluke Ustavnog suda.

Najzad, ja sam mojom inicijativom želio da ukažem ne samo na neustavnost Uredbe o Fondu solidarnosti u prethodno navedenom smislu, već i na potrebu da Republika Srpska što prije dopuni svoj Ustav tako što će propisati u njemu da predsjednik Republike donosi uredbe sa zakonskom snagom ne samo za vrijeme vanrednog stanja koje proglase institucije BiH (kako sada jedino piše u Ustavu), već i za vrijeme vanrednog stanja koje proglasi Narodna skupština Republike Srpske (što zasada nije propisano u Ustavu Republike Srpske).

Nažalost, ništa to neće vrijediti, jer je iz svega što prethodno rekoh jasno da to neće biti prihvaćeno u Ustavnom sudu Republike Srpske. 

(BN)