Kakvo je stanje ljudskih prava u postdejtonskoj BiH

Ali, u stvarnom životu nepravda je poprimila razmere epidemije. Građane, koji se drznu da javno kažu ono što misle, a što se moćnicima ne dopada, policija je, i 25 godina nakon Dejtona, hapsila pred TV kamerama, nasred Trga Krajine u Banjaluci. Nisu rijetki ni slučajevi policijske torture i prema građanima BiH i prema migrantima.

Istovremeno, hiljade radnika trpe mobing osionih poslodavaca, a kako upozoravaju nevladine organizacije, mnogi od njih su do te mjere obespravljeni da su u opasnosti od modernog ropstva.

 A šta tek trpe žene žrtve nasilja, osobe s invaliditetom ili pripadnici LGBT zajednice, i šta u postdejtonskoj BiH mogu očekivati ustavom zaštićeni pripadnici konstitutivnih naroda, koji žive u “pogrešnom” entitetu ili kantonu, nije teško naslutiti.

Kakvo je stanje ljudskih prava u BiH i kako naći izlaz iz ovog ćorsokaka, pokušao je odgovoriti direktor Banjalučkog centra za ljudska prava Dejan Lučka, u analizi koju je pripremio u saradnji s Fondacijom “Fridrih Ebert” u BiH.

– Dejton je građanima podario ne samo mir, nego i katalog ljudskih prava i međunarodne instrumente za njihovu zaštitu. Ali, iako se kroz vrijeme konstituisalo mnogo organa, čiji je zadatak štite ljudska prava, u praksi se ta prava svakodnevno krše – istakao je Lučka.

Zaštite ljudskih prava, ali samo na papiru, Bosni i Hercegovini ne manjka. Uz brojne domaće zakone, koji se provode rijetko i odokativno, BiH je oblasti ljudskih prava ratifikovala najmanje 35 međunarodnih deklaracija i konvencija, i po tome je jedna od vodećih država u Evropi. BiH je potpisala i ukupno 56 konvencija Savjeta Evrope, te 15 konvencija Međunarodne organizacije rada. Svi ti dokumenti prihvaćeni su zdravo za gotovo, bez stvarne namjere da država potpisnica izvrši preuzete obaveze.

Da je tako svjedoči i zastoj u procesu pristupanja Evropskoj uniji.

– BiH ne provodi ni presude Evropskog suda za ljudska prava, a najeklatantniji je primjer već čuvene presude Sejdić – Finci, koja nije provedena ni nakon 11 godina i nema naznaka da će se tu nešto promijeniti. Imamo i na desetine drugih presuda Evropskog suda koje nisu provedene i to je velika prepreka na putu ka EU – kaže Suzana Obradović, mlada pravnica i aktivistkinja iz Kneževa, pripadnica takozvane postdejtonske generacije branilaca ljudskih prava u BiH.

Ona ističe da je indikativno što su građani uopšte primorani da pravdu traže u Strazburu, ako znamo da BiH ima ne samo svoje sudove, nego i na desetine državnih institucija i tijela čiji je zadatak odbrana ljudskih prava.

– Ipak, napretka nema, iz dana u dan stanje je sve gore. Institucije čiji je posao zaštita ljudskih prava ne rade svoj posao, bar ne kako bi trebalo, istrajno i do kraja. Stiče se utisak da im je namjera da samo pokažu da kao nešto rade, bez istinske volje da se suprotstave kršiteljima ljudskih prava, a na listi tih kršitelja vodeći su najmoćniji političari – ukazuje Obradovićeva.

Pravnici bi ovu paradoksalnu situaciju opisali kao nesklad između normativnog i stvarnog, dok narod jednostavno kaže: “zakon drumom, život šumom”.

Kako se navodi u analizi, u BiH se u stvarnom životu svakodnevno krše osnovna ljudska prava, uključujući i pravo na život, što se manifestuje nizom godinama nerazjašnjenih ubistava. Upečatljiv je slučaj Milana Vukelića, Banjalučanina koji je ubijen 2007. godine, nakon što je javno progovorio o građevinskoj mafiji u ovom gradu. Ni nakon 13 godina ovaj zločin nije istražen.

Zabrana torture prekršena je mnogo puta, a najočitiji su primeri iz decembra 2018. godine, kada je policija u Banjaluci tukla goloruki narod, te višemjesečna policijska tortura u selu Kruščica kod Viteza nad ženama koje su se pobunile protiv izgradnje male elektrane. Torturi su izloženi i osuđenici u pojedinim zatvorima, kao i djeca i odrasli duševni bolesnici i ljudi s invaliditetom u ustanovama za smještaj ovih lica.

Pravo na pravično suđenje krši se na razne načine, a najčešće nerazumno dugim postupcima, jer se dešava da neka suđenja traju i po 17 godina.

Pravo na privatnost u BiH se krši gotovo svakodnevno, čak i od strane državnih organa, istakao je Lučka.

– Tako su u prvim danima pandemije kovid-19 organi vlasti u Kantonu 10 redovno objavljivali lične podatke, kao što su ime, prezime i telefonski broj osoba koje su u obaveznoj samoizolaciji – navodi Lučka.

U doba korone kršeno je i pravo na slobodu izražavanja, i to sistemski, usvajanjem Odluke o kažnjavanju objavljivanja lažnih vijesti i širenja panike. Tim aktom je vlastima u RS, kako su upozorili aktivisti NVO, data mogućnost da “disciplinuju” građane, procenjujući, već prema prilici, koja je vijest lažna i koje riječi “šire paniku”.

– Na osnovu tog akta je policija podnijela prekršajnu prijavu protiv doktorke Maje Dragojević Stojić, zbog njene izjave da u RS nema dovoljno ventilatora, kreveta ili službi intenzivne njege, kao i za tvrdnju da je Srpska nespremna za nadolazeću krizu – navodi se u analizi.

Maja Dragojević Stojić je funkcionerka opozicionog SDS, a tvrdnje koje je iznijela su bile, kako se ispostavilo, uglavnom tačne.

U analizi su navedeni i brojni slučajevi kršenja prava na slobodno okupljanje, na sobodne izbore, na zaštitu zdravlja, na zdravu životnu sredinu, kao i prava na rad.

Čak je i pravo na imovinu, koje se smatra neprikosnovenim, često kršeno, i to neizvršenjem sudskih presuda, čime je godinama onemogućeno vlasnicima da uđu u posjed svoje imovine.

Analiza je pokazala da je BiH ne samo zemlja sile i nepravde, nego i zemlja kojoj caruje diskriminacija.

– Diskriminacija je redovna pojava, koja se nalazi čak i Ustavu BiH, kao i u zakonskim aktima, a u praksi se sreće na svakom koraku, od uobičajnih poslova do najviših instanci vlasti – navodi Dejan Lučka.

Ako je suditi po zaključcima analize, čvor problema je upravo u tome što u dejtonskoj BiH, iako je rat odavno završen, i danas umjesto vladavine prava vlada zakon jačeg. Suprotno onom što piše u silnim zakonima i konvencijama, građani nisu ni slobodni ni ravnopravni.