"OLUJA" dosegla razmjere potpunog zatiranja Srba u Hrvatskoj

Кrajina je opustošena, opljačkana, porušena i zapaljena, nisu bili pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički spomenici.

Na evidenciji Veritasa su imena 1.877 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije nje, među kojima je 1.228, odnosno 65 odsto civila, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina.

Među žrtvama su 553 žene ili 29 odsto, od kojih u oko četiri petine bile starije od 60 godina. To predstavlja jedan od "crnih" rekorda građanskog rat devedesetih prošlog vijeka na prostorima prethodne Jugoslavije.

Od ukupnog broja žrtava, do sada je rasvijetljena sudbina 1.185 lica, dok se na
evidenciji nestalih vodi još 692 ili 37 odsto lica, od čega 526 ili 78 odsto civila, među kojima 266, odnosno 51 odsto žena.

Zarobljavanje je preživjelo oko 1.500 pripadnika Srpske vojske Кrajine, od kojih su mnogi suđeni i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora zbog krivičnih djela ratnog zločina.

Oko 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile.

Hrvatski sudovi su od nekoliko do sada procesuiranih pripadnika sopstvenih oružanih snaga za ratne zločine nad Srbima iz vremena "Oluje" do sada pravosnažno osudili samo jednu osobu /slučaj "Prukljan i Mandići"/ i jednu nepravosnažno /slučaj "Кijani"/. Prvi je etnički Albanac, a drugi etnički Srbin.

I Sud BiH sudio je i osudio jednog pripadnika Armije BiH Šefika Alića za ratni
zločin nad četvoricom pripadnika Srpske vojske Кrajine, koje je po zarobljavanju na Suvoj međi na teritoriju tadašnje Republike Srpske Кrajine, uz njegovu saglasnost, ubio mudžahedin iz sastava iste jedinice.

Za zločine nad Srbima u "Oluji" sudilo se i trojici hrvatskih generala pred Haškim tribunalom, a pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha bila trajno uklanjanje srpskih civila iz Кrajine silom ili prijetnjom silom, i osudilo ih na dugogodišnje kazne zatvora.

Ali, Žalbeno vijeće, je tijesnom većinom, sa tri prema dva, poništilo prvostepenu presudu i oslobodilo optužene generale po svim tačkama optužbe.

Međunarodni sud pravde /MSP/ je kroz obrazloženje svoje presude iz februara 2015. godine operaciju "Oluja" kvalifikovao kao akciju etničkog čišćenja – Hrvati su htjeli srpsku teritoriju bez Srba očekujući da oni sami odu, a ne da ih "unište u cjelosti ili djelimično".

A da bi ih natjerali da napuste svoja vjekovna ognjišta, granatirali su njihove gradove i izbjegličke kolone, ubijali i fizički i psihički zlostavljali zaostale civile i vojnike i sprečavali im povratak, ali ni to sve skupa, po ocjeni suda, nije doseglo nivo genocida /nedostaje "genocidna namjera"/.

Umjesto da Hrvatska poslije ovih sudskih postupaka odustane od slavljenja "akcije etničkog čišćenja i masovnih zločina" kao dvostrukog državnog praznika /"Dan pobjede i domovinske zahvalnosti" i "Dan hrvatskih branitelja"/, slavlje se, ističe "Veritas", iz godine u godinu pretvara u veličanje ustaštva i izlive mržnje prema Srbima.

"Tom i takvom slavlju od prošle godine, na sramotu svih proganih Кrajišnika i
većine Srba koji su ostali ili se vratili u Hrvatsku, pridružiše se i predstavnici ostatka Srba u Hrvatskoj okupljenih u Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci /SDSS/ kao koalicioni partneri stranke na vlasti HDZ-a, pod čijom vlašću je i izvedena akcija `Oluja`", naveo je "Veritas".

Obećanja o zaštiti manjinskih nacionalnih prava, data od hrvatskih zvaničnika
prilikom ulaska Hrvatske u EU prije osam godina, pretvorila su se u svoju suprotnost – srpska zajednica je postala još minornija, obespravljenija i napadanija.

"Na sve to, međunarodna zajednica, uključujući NATO i EU, čija je Hrvatska u međuvremnu postala članica, ćuti kao što je ćutala i prije 26 godina", navodi "Veritas".

U saopštenju se podsjeća da su 4. 1995. godine oružane snage Hrvatske, uz odobrenje SAD i NATO podršku, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane i Armije BiH, izvršile agresiju na Srpsku autonomnu oblast Кrajina /sjevernu Dalmaciju, Liku, Кordun i Baniju/, u sastavu tadašnje Republike Srpska Кrajina.

Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN,
pod nazivom sektori "Jug" i "Sjever" i da su predstavnici Republike Srpske Кrajine dan prije u Ženevi i Beogradu prihvatili prijedlog međunarodne zajednice o mirnom rješenju sukoba.

Protiv krajiških Srba /oko 230.000 žitelja sa oko 30.000 vojnika/ angažovano je
oko 200.000 vojnika, od kojih je direktno u operaciji učestvovalo 138.500 pripadnika Hrvatske vojske, policije i Hrvatskog vijeća obrane, ali i Armije BiH, tako daje omjer vojnika bio najmanje sedam na prema jedan u korist agresora.

"Veritas" napominje da je nakon sloma otpora srpskih vojnika, narod u do tada najvećoj srpskoj seobi krenuo u izbjeglištvo ka Srbiji, ali da su ih agresori ubijali i kada je prestao svaki otpor, i u njihovim kućama i u izbjelgičkim kolonama.

U saopštenju "Veritas" podsjeća da Savjet bezbjednosti UN, osim oštre osude, nije donio nikakve kaznene mjere protiv Hrvatske, a da je kasnije bivši američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt objelodanio da je on lično dao "zeleno svjetlo" za "Oluju" iz tri razloga.

Jedan od njih je odbijanje Plana Z-4 od vođstva Republike Srpske Кrajine, drugi je "Srebrenica", a treći je procjena /njegova i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana/ da se Srbi iz Republike Srpske i Republike Srpske Кranije spremaju da, pod komandom Ratka Mladića, napadnu zaštićenu enklavu "Bihaćki džep".

Oni su smatrali da bi tu bilo četiri puta više žrtava nego u Srebrenici, što bi dovelo do potpunog fijaska mirovne misije UN na području bivše Jugoslavije.

"Drugim riječima, birajući između dvije zone pod zaštitom UN, Amerikanci su, priznaje Galbrajt, žrtvovali, kao manje zlo, Srbe u Кrajini zarad muslimana u Bihaću", ocijenio je "Veritas". 

(Srna)