Sela ostaju pusta: Jedan đak u cijeloj školi u Potkozari

Jedan učenik, jedna učiteljica i to je cijela škola u Potkozari. Učenik Bojan Jevđević  je đak pješak a učiteljica nastavnik vozar jer na posao dolazi iz 40 kilometara udaljenog Višegrada. Slika i prilika opustelih sela sa staračkim domaćinstvima i bez mladih bračnih parova.

„Svaki radni dan pješačim iz sela Dubišta, dva kilometra do moje škole. Pred školskom zgradom me dočeka moja učiteljica Milica Tešević i onda idemo na nastavu u učionicu, „počinje svoju priču ovaj učenika trećeg razreda ističući da mu nedostaju drugari i za učenje ali i za igru.
Učionica je dobro opremljena savremenim nastavnim sredstvima, modernom tablom  i namještajem kao da u njoj nastavu pohađa bar tridesetak đaka.

„Nastava sa jednim učenikom je neobična ali  nije ni jednostavna. Združili smo se, okrenuti smo samo jedno ka drugom jer tako i mora biti. S lakoćom prelazim gradivo sa Bojanom jer je njemu posvećeno svo vrijeme na časovima,", kaže učiteljica Milica Tešević.

Kad dijete živi na selu znači da mora  pomagati ukućanima u obavljanju seoskih poslova.

„Poslije nastave trčim kući gdje me čekaju moji najvoljeniji a posebno baka i djed koji su me i odgajali. NJima pomažem da čuvamo kokoške od lisica i jastrijebova a često sam zadužen i da unesem drva u kuću", priča Bojan Jevđević.

I učiteljica ističe problem društva za svog jedinog učenika. 

Kaže dok je studirala, nije ni sanjala da će joj nekad odjeljenje činiti samo jedan jedan đak u nekom dalekom selu.

„Pa karakteristični su časovi muzičkog vaspitanja gdje nas dvoje zajedno pjevamo, časovi fizičkog gdje igramo fudbal u dvorištu. Zbog jednog đaka u Potkozaru dolazi i nastavnik engleskog jezika kao i vjeroučitelj. Sve je njemu podređeno", smješka se učiteljica.

Učitelj u penziji Nedeljko Blagojević priča da je ova škola, u kojoj je proveo dosta godina, nekad vrvila od učenika i imala je i do četiri odjeljenja, dva učitelja  sa više od stotinu đaka. Sad je knjiga spala na jedno slovo.

Mještanin Nikola Veljović kaže da je đaka u školi nestalo poslije odbrambeno-otadžbinskog rata kad su mladi napustili sela i otišli u grad ili odselili u Srbiju.

Škola u Potkozari izgrađena je  1955 godine.

Došlo je vrijeme, kažu mještani, da školske zgrade postaju nijemi svjedoci nekadašnjeg života u seoskim područjima. Kad ode i poslednji đak to je nagovještaj i umiranja sela.

(BN/R.Tasić)