Moćnici zarobili pojedince, ali i državu i društvo

Autor: Dr Milan Blagojević

I tokom tog kratkog mandata, dok čekaju na novu odluku moćnika o svojoj rukovodilačkoj sudbini, moraju razmišljati o tome da li će ih ponovo tu imenovati, što neizbježno znači da svoje ponašanje kako u službi tako i u privatnom životu moraju prilagođavati željama i prohtjevima moćnika koji će iznova odlučivati o njihovoj direktorskoj funkciji.

Postoje podaci prema kojima u Republici Srpskoj ima više od 700 ne direktora javnih organa nego vršilaca dužnosti, koji godinama u tom svojstvu obavljaju te funkcije, na koje ih svako malo imenuju moćnici iz vlasti.

Nema šta, prava vedeizacija države i društva. 

Za ovu bolest i bezakonje tako pristaje misao Ive Andrića koji je svojevremeno rekao: "zarobiti čovjeka čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim".

Ali, time se u zarobljenike moćnika ne pretvaraju samo ti brojni pojedinci, već i država i društvo u cjelini, s obzirom na to da vedeizovani rukovodioci upravljaju sistemima kakvi su preduzeća u šumarstvu, izgradnji i održavanju puteva, vodovodu i drugim sistemima koji utiču na život društva u cjelini.

Sve to je ne samo toliko nemoralno i bolesno, već je i nezakonito. Jer, Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima toliko jasno propisuje da je njegova intencija da se vršioci dužnosti imenuju samo u izuzetnim neprilikama i na kratko vrijeme, ne duže od dva mjeseca, dok pravilo prema tom zakonu treba biti imenovanje koje je sušta suprotnost ovoj bolesti u Republici Srpskoj.

A zakon propisuje tako jer se samo time ostvaruje pravna obaveza, propisana članom 33. Ustava Republike Srpske, da "građani imaju pravo da učestvuju u obavljanju javnih poslova i sa pod jednakim uslovima budu primljeni u javnu službu".

Ne može se ostvariti ovo ustavno pravo građana, ako se ne raspisuju konkursi za direktore i druge rukovodioce javnih preduzeća, ustanova i organa, već se umjesto toga bez konkursa i na kratko vrijeme iznova imenuju pojedinci po volji moćnika i prema njihovom međupartijskom dogovoru o rasporedu ovog plijena.

Kada se tako radi, to je teško kršenje Ustava i zakona. 

Ima lijek za ovu bolest, ali nema volje da se on primijeni.

U Zakonu o ombudsmanu za ljudska prava BiH nije samo propisano (član 1. stav 2) da se ta institucija uspostavlja s ciljem promovisanja vladavine prava, već je u članu 4. stav 2. istog zakona propisano i da ombudsman, pod uslovom da je zaista to a ne vojnik partije koja ga je tu postavila, može pokrenuti sudski postupak kad god ustanovi da je takva aktivnost neophodna pri obavljanju njegovih dužnosti.

I sve to ombudsman može učiniti ne čekajući da mu se obrati neki čovjek kome su povrijeđena prava neustavnom i nezakonitom vedeizacijom države i društva, već to može učiniti i po službenoj dužnosti, s obzirom na to da je članom 2. stav 2. navedenog Zakona o ombudsmanu propisano da ta institucija djeluje i po službenoj dužnosti.

Nažalost, koliko mi je poznato nikada do sada, za sve ove godine, nijedan od ovdašnjih ombudsmana nije pokrenuo sudski postupak i zatražio da se poništi ijedno od brojnih protivpravnih rješenja kojima moćnici za svoje potrebe vedeizuju i zarobljavaju pojedince, ali i državu i društvo u cjelini.

Mogu tu ombudsmani, samo da hoće i, ponavljam, pod uslovom da nisu vojnici određene partije, već istinski zaštitnici ljudskih prava i Ustava i zakona.

(BN)