Tekst nastavnice: "Srećna sam što nisam roditelj"

Autorka je pet istraživačkih radova, članica tima koji kreira bazu podataka Društva za srpski jezik i književnost, istaknuti govornik, nosilac drugog i trećeg mjesta na takmičenju „Digitalni čas“, dobitnica priznanja Digital Lesson Award, a za izvanredno održan čas u okviru konkursa „Magija je u rukama nastavnika“ odlikovana je specijalnom nagradom!

Ipak Anđelka Petrović najponosnija je na to što važi za jednu od omiljenih profesorki.

Ona je i društvena ličnost, pa je verovatno mnogi i znate, sa mreža. Poznata je na “Instagramu” kao just_srpski, gdje se povezuje s učenicima i kolegama. To je njen bezbjedan prostor gdje piše na mnoge teme koje se tiču posla, situacija sa posla i njenih pomnih zapažanja.

Često ističe da se u svom poslu mnogo više problema ima sa roditeljima svojih đaka, nego sa samom djecom, a u kontekstu nekih konkretnih slučajeva napisala je na svojim društvenim mrežama tekst naslovljen sa: “Neostvarena kao majka“.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Anđelka Petrović (@just_srpski)

Mi ga prenosimo u cjelosti.

– Od kada sam počela da razmišljam o roditeljstvu smatrala sam da bih bila loša majka. Jedna od onih smaračica koje se svom djetetu obraćaju rečenicom “znaš li ti čega sam se sve odrekla da bih te rodila” – kao da je dijete tražilo da bude rođeno. Bog sve, srećom, uredi kako valja i dolikuje. Zato sam dobar nastavnik i zanimljiva tetka. Puna kapa, ako mene pitate. Jer roditeljstvo je najvažnije zanimanje na svijetu. I tu ne bi trebalo da se, narodski rečeno, fejluje.

A u mom školskom univerzumu…

Danas sam konačno stupila u kontakt sa mamom koja ignoriše moje mejlove i poruke glede izostanaka djeteta iz škole. Veli, njen sin danima nosi opravdanja u rancu, ali (obrt u radnji) – ja nisam u školi. Htjedoh da se nasmijem, od muke, jer mamin sin već treću godinu u školu ne nosi ni svesku, ni olovku, ni knjigu. Konsekventno – ni ranac, jer šta bi stavio u njega? Opravdanje?! Mama izbjegava odgovornost, ali je rada da taj teški teret svali na moja pleća.

Tako sam prošle godine imala roditelje. Mama i tata. Uvijek dolaze zajedno na “otvorena vrata”. Njihov problem su loše ocjene. Moj problem je što se dijete osjeća loše. Oni pričaju svoje. Ja drvim svoje. Dijaloga, pa tako ni pomaka, nema.

Požalim se mojoj drugarici-učiteljici komunikacije. Gorko se nasmijala kad sam je pitala kako, zaboga, roditeljima nije važnija dobrobit jdeteta, koga briga za ocjene?! A i one će se popraviti kad djetetu bude bolje. Otkrila mi je tajnu. Kada ocjene nisu u redu, to je, reklo bi se, problem škole i nastavnika. Kada se dijete ne oseća dobro, korijen problema je u kući. Roditelji ne žele da prihvate odgovornost i priznaju da su, narodski rečeno, fejlovali. Lakše im je da upiru prstom u mene, traže i nalaza krivca u školi…

Koliko god to čudno ili društveno neprihvatljivo zvučalo, srećna sam što nisam roditelj. To najvažniji posao na svijetu. Prilično sam sigurna da ga ne bih obavila valjano. A dijete ne zaslužuje lošeg roditelja. Jer nije ni tražilo da bude rođeno, piše Ona.

(Ona) Foto: Instagram