"Lažemo da bi obmanuli sebe, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu"

Dr Milan Blagojević

Nažalost, ovo je samo dio istine o Sudu BiH, a nikako cijela istina, jer joj nedostaje najvažniji dio, koji ne samo što upotpunjuje istinu o tom sudu, već zaokružuje i istinu o nama, našoj servilnosti čiji neizostavni dio su i Milorad Dodik i njegov SNSD.

Hronološki gledano cjelovita istina o Sudu BiH, poredana po redoslijedu događanja, izgleda ovo ovako.

1. Dvanaestog novembra 2000. godine tadašnji visoki predstavnik u BiH (Volfgang Petrič) nametnuo je svoj zakon o Sudu BiH.

2. Zatim je isti visoki predstavnik 8. maja 2002. godine nametnuo odluku o, kako stoji u njenom nazivu, „imenovanju sudija i osnivanju Suda Bosne i Hercegovine“.

Tom odlukom Petrič je za sudije tog suda iz Republike Srpske imenovao Miloša Babića i Branka Moraita.

Ova dvojica sudija su prihvatila imenovanje, iako su kao tadašnji profesori prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci trebali znati, bolje reći znali su, da nijedan pojedinac, uz to još i stranac, nema pravo da u državi članici UN nameće bilo koji sud, pa ni Sud BiH, niti da imenuje njegove sudije, jer to  zabranjuju Povelja UN i Ustav BiH.

No, i ovaj put se potvrdilo da, kada se radi o ličnom interesu, prestaju da važe sve, pa i takve očigledne zabrane iz Povelje UN i Ustava BiH.

One naprosto ustuknu pred potrebom i ličnim ambicijama pojedinaca.

Istina, Babić i Morait nisu usamljeni u tome, jer ima i drugih pojedinaca iz Republike Srpske koji su lične probitke u pravosuđu ostvarili zahvaljujući tome što ih je na funkcije u pravosuđu imenovao visoki predstavnik, nakon čega su oni bespogovorno izvršavali sve druge odluke, zakone i ostale akte koje je u BiH nametao visoki predstavnik.

Evo samo dva primjera, iz obilja drugih.

U avgustu 2002. godine visoki predstavnik Džeremi Pedi Ešdaun je nametnuo odluku kojom je imenovao članove visokih sudskih i tužilačkih savjeta u BiH.

Tako je, između ostalog, u tadašnji Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske za člana imenovao (nametnuo) i Svetlanu Marić, tadašnjeg zamjenika osnovnog javnog tužioca u Banjaluci.

I Svetlana je, naravno, prihvatila to imenovanje, poslije kojeg ju je visoki sudski i tužilački savjet imenovao za sudiju Okružnog suda u Banjaluci, a danas je Svetlana sudija Vrhovnog suda Republike Srpske.

Ili, Branko Perić ovih dana, nakon što je otišao u penziju, kaže da on, da je sudija Suda BiH, ne bi potvrdio optužnicu protiv Milorada Dodika zbog Šmitovog krivičnog djela neizvršenja odluka visokog predstavnika jer, kako tek sada govori Branko, visoki predstavnik nema pravo da nameće zakon i krivična djela.

Međutim, u avgustu 2002. godine visoki predstavnik Pedi Ešdaun imenovaće Branka Perića za člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske, što je Branko tada prihvatio i tada nije govorio da visoki predstavnik nema na to pravo, nakon čega je Branko postao i sudija Suda BiH gdje je zaradio i penziju te je prije odlaska u penziju primjenjivao u svojim presudama sve zakone i druge akte koje su nametali visoki predstavnici, ne rekavši, dok je obavljao tu službu, u svojim presudama da visoki predstavnik nema pravo da u BiH nameće zakone, jer je to suprotno Ustavu BiH i Povelji UN. 

3. Kao Miloš, Branko, Svetlana i ostali iz Republike Srpske u Sudu BiH i pravosuđu BiH, ponašali su se i srpski predstavnici u Parlamentarnoj skupštini BiH, iako ih na takvo ponašanje nije mogao niko prinuditi, ako oni to neće.

Dakle, sredinom 2002. godine srpski poslanici i delegati iz Republike Srpske u Parlamentarnoj skupštini BiH glasali su i usvojili Zakon o Sudu BiH.

Te 2002. godine sve ključne političke partije, što iz današnje vlasti što iz opozicije u Republici Srpskoj, imale su, samostalno ili u koaliciji sa drugim partijama, svoje poslanike ili delegate u Parlamentarnoj skupštini BiH i glasale su, dakle i Dodikov SNSD, za Zakon o Sudu BiH, koji je bio samo kopija teksta zakona kojeg je prije toga 2000. godine nametnuo visoki predstavnik Volfgang Petrič.

I time su prihvatili i legitimisali volju visokog predstavnika, baš kao što su to u polju pravosuđa činili Miloš, Svetlana, Branko i drugi pojedinci iz Republike Srpske. 

To je, dakle, potpuna istina o Sudu BiH, ali i o nama i našoj spremnosti da, poput Dodikove izjave s početka ovog teksta, zabijamo glavu u pijesak pred sopstvenim greškama, što činimo da bismo slagali kako navodno nismo mi grešni već su nam štetu nanijeli oni drugi.

Sve to nije ništa drugo do pokazatelj, kazano jezikom iz romana „Deobe“ Dobrice Ćosića, da mi:

„Lažemo da bi obmanuli sebe, da sakrijemo svoju i tuđu bedu“.

Dr Milan Blagojević