Sve je ISTO kao i prije 33 godine

Piše: Dr Milan Blagojević

Prisjetih se detalja na koje ukazujem u nastavku, čitajući najprije ono što govori Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, a zatim i reakciju koja je na to uslijedila od Željke Cvijanović, predsjedavajuće Predsjedništva BiH.

Reče tako najprije Komšić da: "institucije BiH nastavljaju raditi bez obzira ko je u njima i da su spremni izdati naredbu za upotrebu Oružanih snaga BiH ako Milorad Dodik krene u secesiju Republike Srpske". Na to mu je Cvijanovićka ubrzo uzvratila rekavši da bi takva odluka samo dva člana Predsjedništva bila nezakonita, jer je potreban konsenzus u Predsjedništvu BiH za svaku odluku kojom se naređuje upotreba Oružanih snaga.

Ova tvrdnja Cvijanovićke polazi od odredbe člana 11. Zakona o odbrani BiH, prema kojoj Predsjedništvo, djelujući konsenzusom, ima vrhovnu komandu nad Oružanim snagama.

Međutim, ono što se ispušta iz vida kada se iznosi ovakva tvrdnja je to da u navedenoj zakonskoj odredbi, a ni u svim drugim odredbama Zakona o odbrani, nigdje nije propisano da je ništava ili pravno nevažeća (neobavezujuća) naredba o borbenom angažovanju Oružanih snaga koju bi donijela samo dva člana Predsjedništva BiH, recimo bošnjački i hrvatski član. Toga nema u Zakonu o odbrani, pa u nedostatku takve pravne sankcije ne preostaje ništa drugo do da srpski član Predsjedništva, ako je recimo on bio protiv takve naredbe, izjavi veto i zatraži da o njemu odlučuje Narodna skupština Republike Srpske, kako je propisano članom 5. Ustava BiH.

Međutim, da se sve to obavi treba vrijeme od više dana, što je sasvim dovoljno da bošnjačka komponenta u Oružanim snagama upotrijebi u borbenom smislu te snage, iznoseći da Zakon o odbrani ne propisuje, kao što nažalost zaista ne propisuje, da je pravno ništava i nezakonita odluka o upotrebi tih snaga koju su donijela samo dva člana Predsjedništva BiH.

Na sve to treba dodati i neustavnu praksu u Predsjedništvu, da Željka Cvijanović, a i drugi srpski članovi Predsjedništva prije nje, suprotno Ustavu BiH neće da upotrijebi veto (nije ga koristila protiv Prijedloga zakona o državnoj imovini kojeg su preglasavanjem nedavno usvojila samo dva člana Predsjedništva - Bećirović i Komšić), jer smatra da se veto iz člana 5.

Ustava BiH može navodno pokrenuti samo protiv odluka Predsjedništva iz oblasti spoljne politike, iako Ustav BiH propisuje sasvim suprotno od toga, to jest on propisuje da se veto može pokrenuti protiv svake odluke donijete preglasavanjem u Predsjedništvu BiH, bez obzira na to da li je njome odlučivano o pitanjima spoljne ili unutrašnje politike, a to znači i o borbenom angažovanju Oružanih snaga u BiH kao pitanju unutrašnje politike u BiH.

Sve ovo me neodoljivo podsjeća na vrijeme od prije više od 30 godina. Naime, kada su u Skupštini BiH njeni tadašnji muslimanski i hrvatski članovi preglasali srpske i raspisali referendum o nezavisnosti BiH, takva njihova odluka, kao i sprovedeni referendum, bili su suprotni tadašnjem Ustavu BiH, koji nije poštovala ni ona Badenterova međunarodna komisija pravnika kada je naopako zaključila i predložila da se u BiH održi referendum građana o nezavisnosti BiH, iako je u Ustavu tadašnje BiH bilo propisano da je ona država ravnopravnih naroda, što znači ne samo Hrvata i Muslimana (kako je ovu naciju tada određivao taj ustav), već i Srba.

A to je značilo da se odluka o nezavisnosti BiH, da bi bila pravno valjana, morala donijeti i uz saglasnost srpskog naroda. Te saglasnosti nije bilo pa je zato taj referendum, kao i prijedlog Badenterove komisije, bio neustavan. Tome u prilog osim navedenih argumenata govori i jedan detalj iz Ustava tadašnje BiH koji je, nažalost, ostao zaboravljen.

Naime, Amandmanom LXX tadašnjeg Ustava BiH (Amandman iz jula 1990. godine) bilo je propisano da u tadašnjoj Skupštini BiH postoji Savjet za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti BiH i da taj savjet obavezno mora da razmatra i odlučuje o pitanjima donošenja propisa kojima se obezbjeđuje ostvarivanje ravnopravnosti naroda.

Nesumnjivo je da je donošenje odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti BiH predstavljalo propis koji se ticao ostvarivanja ustavne ravnopravnosti naroda, pa je o tome morao prethodno da raspravlja i odluči navedeni Savjet. A u njemu su prema tadašnjem Ustavu BiH svi narodi - dakle i Srbi i Muslimani i Hrvati imali jednak broj članova i sve odluke tog Savjeta, pa i o eventualnom održavanju referenduma o nezavisnosti, morale su biti donesene konsenzusom svih tih čianova da bi bile pravno valjane.

Nažalost, niko za to u tadašnjoj muslimansko-hrvatskoj koaliciji, a ni Badenter i njegova komisija, nije mario, pa je bez razmatranja i bez odluke navedenog Savjeta, odnosno suprotno svemu prethodno rečenom, bio raspisan i održan referendum, čije rezultate je priznao Zapad, čime su pogaženi pravo i tadašnji Ustav BiH.

E kao tada, tako i sada može se doći u situaciju da bošnjački i hrvatski član Predsjedništva BiH narede borbenu upotrebu Oružanih snaga u BiH, da to bude dovoljno jednoj komponenti tih snaga da krene u akciju i obavi je, a da Zapad na sve to zažmiri, kao što je prije više od 30 godina zažmirio na eklatantno kršenje tadašnjeg Ustava BiH.

Eto kako nam se opet može ponoviti istorija. Samo što ona ovaj put može biti fatalna po sudbinu nepomirljivo posvađanih i razjedinjenih Srba i Republike Srpske.

A za tu posvađanost i razjedinjenost isključivi krivac je on, Milorad Dodik, i njegova kontinuirana autokratska vladavina Republikom Srpskom u proteklih skoro 20 godina.

Dr Milan Blagojević