Partokratija zazire od znanja i slobodne misli

Prof.dr Petar Kunić

Sistem je strukturisan na partijskoj a ne na državno-pravnoj logici. Patrokratija stvara disfunkcionalno društvo, razara ne samo obrazovnu nego i moralnu stranu društva, dok ljude od znanja i pravde stavlja u stranu. Promoviše potpunu kontrolu nad radom državnih institucija, pravosuđem, upravom, policijom, tajnim službama, obrazovanjem, zdravstvom, kulturom i biznisom, čime narušava integritet institucija.

Takve tendencije i procesi upućuju na činjenicu da društvo nije prošlo proces razumijevanja u kojem konsolidacija političkog bića još nije dosegla željeni nivo, gdje ne postoji supstancijalni konsenzus, jer političke elite ne znaju razgovarati sa onima koji drugačije misle. Institucije države su u znatnoj mjeri sputane i pod partijsko-političkom kontrolom.

Trend deinstitualizacije je prisutan, umjesto da institucije budu stvarni nosioci vlasti, one postaju formalne i titularne.

Ljudi su odgovorni vladajućoj stranci a ne institucijama. Oni koji ne pripadaju vladajućoj stranci su radno-pravno diskriminisani zbog svojih političkih uvjerenja i stavova.

Stvara se nepravda i prevarantski mentalitet koji nemaju moć da duhovno oplemene čovjeka. Političko opredjeljenje postalo je mjerilo svih vrijednosti. Zahvaljujući političkoj pripadnosti vladajućim političkim partijama ''mnogi nesposobni ljudi daleko su dogurali. Ko je nesposoban može raditi sve dok sposobni rade što znaju'' (Duško Radović).

Glad za politikom proizlazi iz činjenice što je u zemlji sve politika, ona o svemu odlučuje, i o stvarima za koje nije kompetentna. Društvo je duboko podjeljeno, adaptacija društva na ključne i nove vrijednosti je izostala. Nismo izgradili svijest za opšte dobro, o značaju pravne države i pravde.

Umjesto toga partokratija stvara osjećaj podaništva, bespomoćnosti i kulturu zavisnosti,  što je korak do korupcije i dezorjentacije naroda. Podaništvo je nisko cijenjena kategorija a podanici su moralni pigmeji. Poltronski i podanički maniri postali su prihvatljiva društvena norma. Postali smo društvo sporog koraka koje ne uočava trendove da na njih na vrijeme reaguje.

Nedostaje artikulisana pamet, iz čega proizlazi nedovoljno korištenja naučnog i stručnog viđenja.

Partokratija promoviše lažne vrijednosti a rezultat toga je najezda marginalaca u javnom životu. Daje se prednost polusvijetu u odnosu na znanje, stručnost i obrazovanje. Laž oblikuje svijest ljudi a lakoumnost i pohlepa dominiraju javnim diskursom.

Sistem je daleko od demokratske zrelosti. Pohlepa i pljačka prihvataju se kao pamet i hrabrost. Gradi se model društva u kojem dominiraju populizam, korupcija i lična korist. Partokratija zazire od znanja i slobodne misli, njoj odgovara provincijalni prigradski um, sa primjesom prigradske estetike, parade, šunda i kiča.

Umjesto borbe za vrijednosti, ona se bori za političke pozicije i moć. Izgubljen je obrazac prosvijećenosti i tolerancije dok improvizatorski odnos prema činjenicama dominira. Prvaci vladajućih stranaka ponašaju se kao staleži za sebe, kao partijska aristokratija, odgovorna sama sebi, koristeći mehanizam propagande za stvaranje iskrivljene slike o stvarnosti.

Privilegije političkih elita su davno izašle ispod kontrole i postaju sve problematičnije. Partokratija nije odgovorna svom narodu već političkoj eliti čije odluke besprijekorno izvršava.

Uhvaćeni u zamku egzistencijalne zavisnosti i poltronstva, intelektualci nisu u prilici da na realističan način ocjenjuju probleme u društvu i djeluju u cilju kritičkog promišljanja u traženju boljih rješenja. To je razlog što nam u stvarnosti nedostaju ljudi izoštrenije vizure, nesalomive logike, misaone dubine i originalnosti.

Žalosno stanje javnog, naučnog i akademskog diskursa produkovalo je pogrešne vrijednosti u društvu. Akademija nauka i umjetnosti i Univerzitet ne daju adekvatne rezultate u razvoju naučne i akademske misli, koja treba da bude preduslov boljeg razumijevanja privrednog, društvenog i kulturnog razvoja.

U javnosti Akademija u Republici Srpskoj se često naziva partijska akademija, dok se za Univerzitet smatra da se politika previše uvukla u njegove redove.

Glavni kriterijumi za izbor su odanost i poslušnost vladajućoj sltukturi Akademije, te politička podobnost što je apsurd.

U svakom konkretnom slučaju morali bi biti javno dostupni (putem medija i štampe) objavljeni radovi i djela svakog kandidata kao i njihov doprinos određenoj oblasti, te doprinos opštem dobru. Uz svo uvažavanje znatnog broja akademika od ugleda i dostojanstva koji su dosegli zavidan intelektualni i stvaralački kapacitet, mora se se priznati da su neki sticajem okolnosti, prevashodno iz političkih i familijarnih razloga postali članovi akademije, a da ne zaslužuju da se nađu ni u fusnoti.

To su u pravilu partijski angažovani ljudi bez mogućnosti da utječu na društvene tokove. Nesagledive su dubine njihovog neznanja.

Usljed naopakosti i površnosti političkog sistema znatno je poljuljano povjerenje u sistem visokog obrazovanja. Sistem ima tendenciju slabljenja autoriteta obrazovanih ljudi.

Oportunizam i najezda marginalaca u javnom životu urušio je sistem vrijednosti, dajući prednost polusvijetu u odnosu na znanje, stručnost i obrazovanje, dok institucije Univerziteta jezuitski ćute, iako bi po svojim postulatima trebali biti nosioci univerzalnih vrijednosti i istine, te glavni protagonisti naučne misli.

U stvarnosti nedostaje kritičkog mišljenja institucionalnog autoriteta, čime se gubi objektivnost. Kritika je kreacija a ne destrukcija.

Ona je patriotski čin, viši oblik patriotizma.

Osnivanje privatnih visokoškolskih ustanova dato je u većini slučajeva nekompetentnim ljudima, koji nisu imali ni približnu svijest o značaju visokog obrazovanja.  Svakako da tu svijest nije imao ni zakonodavac niti oni koji su učestvovali u procedurama davanja dozvola za rad tim instutucijama, čime je u visokom obrazovanju učinjena sistemska greška i nanesena šteta društvu u cjelini.

To je potvrdila istraga u okviru ''Klaster'' afere gdje su otkrivene mnoge nepravilnosti i trgovina diplomama, uključujući i falsifikovanje diploma sa nekih privatnih fakulteta iz Republike Srpske koje su ponišene u Crnoj Gori. Privatno visoko obrazovanje da bi valjalo mora biti neprofitno u vidu zadužbina, fondova i slično.

Na obrazovanju se ne smije zarađivati, jer time se obesmišljava obrazovanje i znanje. Neki privatni fakulteti i visoke škole započeli su svoj rad u iznajmljenom prostoru i sa iznajmljenim profesorima što po logici stvari nije moglo rezultirati kvalitetom. Dobili smo ljude sa titulama bez stvarnog znanja.

Po mnogima, privatni fakulteti nemaju stroge operativne kriterijume koji bi garantovali ekvivalentan nivo javnih, odnosno državnih fakulteta. Njima bi se eventualno dodjeljivali izdavanje profesionalne diplome, dok bi univerzitetske diplome bile dodjeljivane od strane državnih fakulteta.

Visoko obrazovanje predstavlja oblast koja nadilazi interese partije na vlasti i stranačku optiku, strančarenju  na univerzitetu nema mjesta, fakulteti ne smiju biti politički poligon. Republika mora osigurati uzorno visoko obrazovanje sa nelažiranim znanjima, kako bi se prevladao diletantizam, amaterizam, neznanje i nestručnost.

Imamo više doktora nauka nego vodoinstalatera i električara, što nesumnjivo govori o kvalitetu zvanja jednog dijela tih doktora i kolika je njihova vrijednost. Nedovoljnom posvećivanje pažnje visokom obrazovanju dobili smo ljude sa titulama bez stvarnog znanja. 

Akademija nauka i umjetnosti i visoko obrazovanje i njene institucije trebaju da nose lidersku poziciju  u razvoju naučne i akademske misli koja treba da bude preduslov društvenog razvoja. U tom kontekstu, imperativna je reforma visokog obrazovanja i inovativna legislativa.

Stanje obrazovanja u Republici Srpskoj najbolje oslikava bačena slika Nikole Tesle u kontejner nedaleko od Elektrotehničke škole u Prijedoru.

Autor: Prof. dr Petar Kunić