Mir, najvažnija vijest o nama koju nikada nismo objavili!

Pomislio sam, eto ga, to je to. To je vjerovatno bila njegova najvažnija kvalifikacija za posao koji ga čeka. Jer za upravljanje Bosnom i Hercegovinom nije dovoljno poznavati pravo.

Potrebno je dubinski razumjeti apsurd.

Ešdaunov mandat povremeno je zaista ličio na "Leteći cirkus". Posezao je za brzim rješenjima, mnoga su propala još brže. Kupio je i kuću uz Jablaničko jezero, najavljujući da će tu pustiti korijenje. Pred kraj mandata ta ista kuća već je tražila novog vlasnika.

Sreli smo se jednom u Banjaluci. Bio je to kratak razgovor u prolazu, na nekom događaju, ali mi je jedna njegova rečenica ostala urezana u pamćenje.

Kaže mi tada Pedi da mjesecima obilazi zemlju i da prosto ne može da vjeruje. Poslije tako brutalnog klanja, ljudi ovdje sasvim normalno komuniciraju. Putuju. Trguju. Piju kafe. Ulaze jedni drugima u kuće. Nema, govorio je, onog opipljivog, ljepljivog straha. Nema one sirove mržnje kakvu je viđao u Sjevernoj Irskoj.

A Pedi je znao o čemu priča. Početkom sedamdesetih komandovao je jedinicom kraljevskih marinaca u Belfastu. Nagledao se kako povjerenje crkava na ulici i koliko ga je teško vratiti u život.

Četvrt vijeka kasnije često se sjetim tih riječi. Jer, ako danas upališ televizor, prelistaš mreže ili poslušaš ove naše ostrašćene političare, pomislio bi da je rat već počeo. Samo se čeka da ti na Viber stigne lokacija gdje da zadužiš čizme i pušku.

Kalendar kolektivnog bijesa uredno je ispisan. Retorika pred izbore dostiže temperaturu topljenja metala. Najviše pjene oni koji najvećim dušmanima nazivaju likove s kojima će, čim se prebroje listići, glatko ući u koaliciju.

Zato što se narodi najlakše razdvajaju prije izbora, a javna preduzeća i fotelje dijele poslije njih.

Serviraju nam priču da pomirenja nema i da je novi sukob odmah tu, iza ugla. I zaista, sa bezbjedne udaljenosti svaki naš lokalni incident izgleda kao najava sudnjeg dana. Ali život iz neposredne blizine, srećom, izgleda drugačije.

Ne živimo u idili. Daleko od nje. Pa ipak, više od trideset godina nismo skliznuli nazad u mrak. Nijedna od bezbrojnih kriza nije uspjela ljude masovno gurnuti u prave rovove.

Život je, srećom, uporno manje ideološki od tvrdog statusa napisanog sa WC šolje.

Sve to ne znači da smo potpuno izliječeni. Ali nekoliko profesionalnih mrzitelja i armija botova koji ratuju iz toplih dnevnih soba nisu presjek ovog društva.

Ogromna većina ljudi u ovoj zemlji već dugo bira mir. I da živi u njemu. To je golema stvar. Trebalo je preživjeti decenije svakodnevne medijske lobotomije, huškanja i straha. Red je da sebi jednom priznamo taj uspjeh. Mir je, najveći zajednički projekat koji smo ovdje napravili!

Onima koji žive od politike takav mir nije nimalo isplativ. Rat je njihov najuspješniji proizvod.

Zato ga podgrijavaju svakog božjeg jutra. Moraju. Jer znaju da se taj strah već do podneva ohladi pod pritiskom stvarnosti, računa za struju, rate kredita, čekanja u bolničkim redovima i brige kako djeci kupiti patike za školu.

Naše je da se tome svim silama odupremo.

U prvim minutama Bertolučijevog filma "Novecento" sviće 25. april 1945. godine. Kroz italijansko selo probija se vijest o kraju rata:

„La guerra è finita! Rat je gotov!“

Povik se širi imanjem i poljima. Ljudi izlaze iz kuća. Trče. Grle se. Podižu zastave. Dopuštaju sebi da udahnu i da se raduju jer je pucanje konačno prestalo.

Kao da tu rečenicu nikada nismo smjeli izgovoriti dovoljno glasno. Kao da nas je pomalo stid da slavimo mir.

Zašto, majku mu?

*La guerra è finita.*

Rat je gotov!

Imamo pravo da se tome radujemo. Da ne mislimo zlokobno da je ovo samo pauza. Da nastavimo i da živimo svoje obične i dosadne male, ali jedine živote.

I svakodnevnu obavezu da ne dopustimo ološima koji od tog rata i dalje žive, da ga ikada više započnu.

Autor: Aleksandar Trifunović

Foto: BN