Šukalo: Ispravili smo što se moglo!?

Nakon što sam pažljivo pročitao famozni Prijedlog zakona o javnom redu i miru koji je izazvao intenzivne reakcije domaće javnosti, i to u stepenu kakav dugo nije zabilježen u Republici Srpskoj, makar kad je riječ o nekom zakonskom aktu, bilo mi je jasno da taj zakonski prijedlog, u obliku kakav jeste, predstavlja izazov kad su sloboda izražavanja i mogućnost kritike (izvršne vlasti prije svega) u pitanju.

Napredna Srpska je odmah zauzela stav da u tom obliku zakonski prijedlog ne može dobiti našu podršku u parlamentu, jer se sama ideja i program stranke zasnivaju na slobodama i pravima građana, a gdje sloboda govora predstavlja ultimativno pravo. Glasati za predloženo zakonsko rješenje, u formi kakva nam je predočena, bilo bi direktno potiranje programskih principa Napredne Srpske i ja u tome ni kao narodni poslanik, ni kao pravnik, niti kao čovjek nisam bio spreman da učestvujem.

Sporni su, prije svega, bili članovi sedam i osam zakonskog prijedloga. Član 7. je prijetio da na mala vrata uvede cenzuru u medije, pogotovo zbog kritike prema nosiocima vlasti. Član 8. je bio problematičan zbog snažnog subjektivnog karaktera odredbe, jer nikad niste sigurni šta tačno koga vrijeđa u tolikoj mjeri da kod njega izaziva osjećaj fizičke ugroženosti, a pogotovo uznemirenosti. Javnost je u najvećoj mjeri negodovala zbog obrazloženja zakonskog prijedloga kojim su internet i društvene mreže takođe postali predmetom zakonske regulacije. No, nešto drugo je zapravo bilo krajnje neobično.

Naime, dobar dio kritičke javnosti je s pravom upozoravao na odredbe u članovima 7. i 8., a što je u političkom smislu prihvatila i opozicija u parlamentu Srpske. Međutim, problem je što su ti članovi u identičnom obliku postojali i u Zakonu o javnom redu i miru iz 2007. godine, dakle svih ovih osam godina do danas. I niko se nije bunio oko toga. Frapiralo me je to što političke partije, mediji, niti Ustavni sud RS, nisu primijetili da u tom zakonskom aktu postoje očigledno neustavne odredbe. Prije nekoliko dana su i opozicione partije i najveći dio medija, uostalom s pravom, kritikovali te navedene odredbe, ali pravo pitanje za sve njih jeste šta su čekali do sada.

Drugi problem oko zakonskog prijedloga, a oko kojeg je i dalje najviše polemika, jeste dio koji je tiče definicije javnog mjesta. Istina jeste da u Zakonu o javnom redu i miru iz 2007. godine internet i društvene mreže nisu bili predmetom zakonske regulative, kao što istina jeste i da se u članu 2. stavu 4. otvara mogućnost da se i onlajn sfera tretira kao javno mjesto. Stav Napredne Srpske oduvijek je bio da građani treba da uživaju sva zagarantovana prava i slobode, i to sve dok svojim ponašanjem ne ugrožavaju nepovrediva prava i slobode drugih građana.

Internet i društvene mreže u eri visokorazvijenih tehnologija i jesu javno mjesto, te je zapravo poenta da imate kvalitetno izrađena zakonska rješenja u svakom aspektu. Kad je riječ o Zakonu o javnom redu i miru suština je da taj zakon bude kvalitetan, da jemči slobode i prava ustavom i zakonima definisana, i da se isto primjenjuje i kada su u pitanju onlajn mediji, štampani i elektronski mediji, ulica ili tviter i fejsbuk. Na kraju krajeva, nikome ne može biti dozvoljeno da nešto čini na društvenim mrežama, a što je striktno zabranjeno mimo kompjutera i to je savršeno jasno svakom pravniku.

No, mnogi su, a prije svega partije opozicije, odlučili da po ovom pitanju imaju krajnje krut i prilično nerazuman stav. Kolege iz opozicije su iz njima znanih razloga odlučili da se ne bore za bolje zakonsko rješenje, nego da prosto bojkotuju raspravu u kojoj su mogli argumentovano da iznesu sve primjedbe na zakonsko rješenje, a na koje nisu imali primjedbe ni kad je o predmetnom zakonskom aktu raspravljano dok je bio u formi nacrta, niti kad je bila procedura njegovog usvajanja 2007. godine.

S druge strane, kolege iz opozicije glasale su za Zakon o prekršajima Republike Srpske koji je usvojen u julu 2014. godine i u kojem je, u članu 7., navedeno da taj zakon važi „na teritoriji Republike Srpske ako su prekršaji propisani zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, gradova i opština, a koji su i izvršeni na teritoriji Republike Srpske ili ako je prekršaj počinjen na domaćem brodu ili vazduhoplovu dok se nalazi van teritorije Republike Srpske ili ako je prekršaj počinjen na internetu ili veb okruženju kada je posljedica nastupila na teritoriji Republike Srpske ili serverima provajdera u Republici Srpskoj”.

Dakle, ono što mediji i javnost nisu uopšte primijetili jeste da zakonsko rješenje koje internet tretira kao javni prostor na koji se primjenjuju zakonske sankcije, zapravo već postoji. To rješenje se ne donosi sad, novim Zakonom o javnom redu i miru, nego je doneseno prije pola godine. Partije opozicije koje sad žestoko kritikuju htijenje da se i internet definiše kao javno mjesto, listom su glasale za to u julu prošle godine. Prema tome, mislim da je evidentno da se cijelom ovom problemu pristupilo krajnje politikantski, mimo mišljenja struke i bez stvarne želje da se to uradi na kvalitetan način.

Ideja Napredne Srpske prilikom donošenja odluke da bude dijelom većine u parlamentu upravo je i bila da daje puni doprinos donošenju kvalitetnih rješenja, bez obzira ko inicirao ta rješenja, opozicija ili pozicija. Naša logika jeste da je društvo u Srpskoj isuviše siromašno i opterećeno jalovim političkim prepucavanjima od kojih građani nemaju ama baš ništa i da je smisao bavljenja politikom davanje punog doprinosa da se stvari mjenjaju nabolje.

Nama je najlakše bilo da se priklonima nekom od suprostavljenih blokova, da potom četiri godine ne radimo ništa i uživamo u privilegijama javnih budžeta, no naše je čvrsto opredjeljenje da kritikujemo ono što zaslužuje kritiku, pa i kad dolazi od strane onih sa kojima imamo političku saradnju, ali ne samo zarad puke kritike, nego da bismo nešto učinili boljim nego što to jeste.

U tom smislu smo se ponašali i kad je riječ o Zakonu o javnom redu i miru, i moram da istaknem da smo tu dali svoj značajan doprinos da se zakonsko rješenje popravi, te da ono bude bolje i pravilnije ne samo od zakonskog prijedloga nego i u odnosu na zakonski akt iz 2007. godine.

Uspjeli smo da amandmanski djelujemo da se u članu 7. izričito navede da se ograničenja u istom ne odnose na kritiku javnih institucija i organa, a što praktično znači da je omogućeno da svako slobodno kritikuje rad organa vlasti bez bilo kakvih posljedica, a što jeste bila osnovna bojazan javnosti kad je ovaj zakonski prijedlog u pitanju.

Takođe, uspjeli smo i da iz člana 8. izbacimo kaznu zatvora, a sad ćemo se fokusirati na promjene i u Krivičnom zakonu RS a kako bismo situacije koje definišu ova dva zakona doveli u pravni sklad.

Prema tome, evidentno je da mi nismo željeli da dižemo galamu da bismo bili primijećeni. Nismo željeli ni da budemo puki dekor i da pobjegnemo od odgovornosti prilikom donošenja ovog zakonskog rješenja. Pokazali smo na praktičan način kako je nešto, ipak, moguće uraditi kvalitetno.

Tako ćemo nastaviti da radimo i u budućnosti i u tom smislu stojimo na raspolaganju svima koji žele da nešto konkretno unaprijede u ovom društvu koje je umorno od demagogije, a gladno realnih poboljšanja i napretka za običnog čovjeka.

Izvor: Istinito