Zub vremena nikako da nagrize bol

I poslije 21 godine zub vremena nije nagrizao surove slike tragičnog srpskog 5. avgusta. U sjećanju Aleksandre i njenog brata Save one su trajne. "Imam dvije slike, prva sa roditeljima, druga kada bježimo, kolona", progovara Aleksandra.

Aleksandra je bila u kamionu sa majkom i bratom. Tada su hrvatski vitezovi s neba, pod budnim okom domaće i međunarodne javnosti vodili, kako kažu, ponosnu i časnu bitku protiv srpskog agresora, odnosno kolone nevinih srpskih civila.

"Počela je paljba, mamu su pogodili u desnu ruku, brata u lijevo uvo, haos nastao u kamionu, mene pogodio u ruku", ovako Aleksandra opisuje tragičan događaj, dok Savo dodaje: "Sestra ranjena, majka trudna ranjena, slike koje ne mogu tek tako da nestanu."

U krvavom pohodu hrvatske avijacije gašeni su životi srpske djece, staraca, invalida. Na putevima su ostajali tragovi neispunjenih snova i želja u cvijetu mladosti. „Oluja“ je tada pokosila Aleksandrinog i Savinog oca i djeda. "Sjećam se auto gori, baba vrišti. Posljednje čega se sjećam u bolnici sa bratom. Shvatili smo da smo izgubili tatu."



Ubrzo ostaju i bez majke Vedrane, koja je nakon ranjavanja u koloni preminula na porođaju. Uprkos svemu što su doživjeli, kažu da su srećni, a kad se nešto lijepo desi pomisle na najmilije.

Aleksandra danas radi u Komesarijatu Srbije za izbjeglice. Ona, brat Savo i sestra Tanja od 1995. godine žive kao podstanari u Beogradu. Sve troje gledaju pozitivno na život.

Ostaje pitanje - kako objasniti budućim generacijama zašto se jecaj srpske bake, gorčina srpske majke, slomljeno srce srpskog oca i djeda - slave kao najveća bitka Hrvatske u Evropi poslije Drugog svjetskog rata?

Da li samo slijepi i oni sa srcem od kamena ne vide ovu srpsku tragediju?



BN televizija
Video: BlicTV