Zvornik - različit od drugih gradova

Uvijek im se – i prolazniku i dolazniku, ali i znatiželjniku - u tim prilikama pred o~ima otvara neki novi svijet.

Do tada neviđen. Posve drugačiji. ^udesan svijet. Nesvakidašnji. I ćutljiv i razgovorljiv.

Nekima su svi gradovi isti. Jednolični. Ulica tamo, ulica ovamo. Uzbrdo, pa nizbrdo. Zgrade ili lijepo poredane ili razbacane. Sa i bez krovova i balkona. Sive. Sa.drveredima i bez njih. I sa spomenicima nekome i nečemu.

Gradovi – istovijetni, samo sa drugačijim imenima i na manjim ili većim rijekama. Neki i bez njih. Kad takvi uđu u novi grad pomisle – već viđeno. I u njemu su ulice, trgovi, kafane, hoteli, parkovi, zgrade i spomenici isti kao i u svim ostalim gradovima u kojima su bili. ^ak da su na isti način i na skoro istim mjestima poredani.

Ima takvih qudi. Wima su gradovi bezlični. U stvari – oni sami u sebi su prazni, neosjetljivi.

Doduše, ima sličnih gradova, bar na prvi pogled, ali se svim gradovima, ako ništa drugo, razlikuju njihove središnje tačke - centri. Ti središnji dijelovi grada – srce ili duša, šta li – i li~e na neku veliku, sjajnu toku, na srebrnu sponu - sličnu ukrasu na pojasu neke mlade, zavodljive žene.

Ali ima jedan grad u kome nije ništa isto kao u drugim mjestima. Različit je. Ne liči ni nakoga. Drugačiji je. Čak ponekad i za one kojima su svi gradovi slični kao jaje jajetu. Ovaj grad na Drini zeleniki je ličan. različit. Svakome i za svakoga. Doći u taj grad je događaj. I doživljaj.

Zvornik.

U njemu se ima šta i vidjeti i čuti. I doživjeti. I njegov centar, ona srebrna, ukrasna toka, koja u mnogim gradovima slično izgleda, u Zvorniku je drugačija. Nema u njemu ništa što bi ličilo druge gradove.

Zvornik - drugačiji od svih gradova.

Poseban.




U njemu je sve originalno. Posebno njegovi ljudi. Oni ga baš vijekovima čine takvim - različitim i jednistvenim. I taj Zvornik grad i njegovi ljudi imaju dušu, i pjesmu, i priču. Ima svoje običaje, navike, htijenja, želje...Zvornik ima svoje Zvorničane, a oni svoj grad. To je neki neraskidiv spoj. Sudbinski. Čak i više od toga.

Ma sa koje strane da mu prilazite ugledaćete prvo modru rijeku i vijenac brda s njene obje strane. Kad mu priđete, grad se najednom pojavi - iza krivine - prostrt između brda koja pjene i mirišu od rastinja i plahovitu rijeku.

Drina je veliki plavi drum. Nepogrešivo i sigurno uvijek pokazuje put ka ovom jedinstvenom, svom starom gradu - ka
Zvorniku.

Iznad grada, na visokoj stijeni - koja se strmo spušta do vode - kamene zidine. Kule i kuline. Kameni grad. I o njemu je mnogo priča. U stvari, to tako biva sa svim kamengradovima - sa starinama.

Čim se prikučite ovom gradu, ne osjetite kada ste se i kako najednom naši u njegovom centru - u dugoj ulici.

Lako ćete se snaći. Brzo. Zvornik je sastavljen iz dva dijela - onog ispod te ulice i onog iznad nje. Kud god u Zvorniku da pođete naići ćete se na tom polutaru koji ga dijeli na onaj "uzbrdo" i na onaj "nizbrdo". Onda vam je sve lako - nadohvat ruke.

Jedino što namjerniku ili dokonom putopiscu u Zvorniku nikada nije bilo jasno jeste - da li on tu glavnu i veoma dugu ulicu, taj svoj neobi~ni polutar što ga poluti na dva dijela - na gornji i donji dio, tu njegovu ličnu razdjelinu, onako drevan i mudar, tu svoju središnju sredinu u samom svom pupku, šalje nekako u bijeli svijet - niz Drinu ili uz Drinu?. Ili svijet prihvata u nju?

Nikada to niko nije razlučio.

Duga zvorniča ulica počinje i završava se pored Drine. Ako počinje nizvodno kod Vidakove njive, završava se uzvodno kod Gradske kapije. I obratno. Putnik i ne osjeti kada ga ta glavna ulica odvoji od rijeke i uvede u grad. Kada ga na čudan način opet dovede na rijeku kod Starog mosta, kada ga opet odvoji od zelenike i vodi polutarom što ga razdvaja na dvije pole?

Putniku u Zvorniku nikada nije jasno da li ga ta ulica vodi nizvodno ili uzvodno? Da li ga to ona penje uzbrdo ili vodi nizbrdo?

Nije mu jasno ni da li to Drina bjesomučno udara o zidine Starog grada ili je to njegove kamene kule i kuline krote rijeku?

Nije mu jasno ni da li to grad niče iz vode, kao što je prema nekim teorijama iz vode nastao sav život na Zemqinoj kugli, pa se penje uz strmu, kao nožem zasječenu liticu, ili se ovaj kamengrad s visina spušta do rijeke?

E, to je ono što Zvornik čini drugačijim od svih ostalih gradova.

Osobenim. Naravnim. Ličnim. Autohtonim. Originalnim.

Zato putnika namjernika ili kazivača u Zvorniku uvijek obuzme neizrecivo lijepo osjećanje jer u njemu može da vidi nešto što nikad i nigdje ranije nije vidio – njegovu dušu i ljude.

To stvarno.

BN televizija (Tihomir Nestorović)