Dragan Čović zbog Amerike pušta Dodika niz vodu

Minimiziranje značaja sankcija Sjedinjenih Američkih Država, propraćeno ponavljanjem konstatacije da se radi o potezu „odlazeće administracije“, nije moglo sakriti nervozu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika tokom prvog obraćanja javnosti povodom reakcije Ministarstva finansija SAD-a na njegovo protivustavno djelovanje u BiH.

Ne zna se da li je Dodik pokušao uvjeriti sebe, ili građane Republike Srpske, da je potez „odlazeće administracije“ kratkog daha, te da će jedan od prvih koraka Trampove administracije biti ukidanje sankcija predsjedniku Republike Srpske. S obzirom da sankcije, smatra Dodik, nemaju veliki značaj, jer on ne posjeduje imovinu i račune u SAD-u, nameće se pitanje uzroka njegove nervoze koju nije mogao sakriti tokom obraćanja medijima u Banjoj Luci.

Koliko su zaista izrečene sankcije kratkog daha, pokazuje dosadašnja praksa kada su izmjene sadržaja američke „crne liste“ u pitanju. Osobe koje su još 90-ih godina prošlog vijeka našle mjesto na toj „prestižnoj listi“ i dan danas „krase“ internet stranicu Ministarstva finansija SAD-a i njihov se status nije promijenio uprkos činjenici da mnogi od njih više ne praktikuju aktivnosti koje su ih dovele do sankcija.

Još jedna zajednička osobina veže sve političke zvaničnike koji su se našli na „crnoj listi“, a to je da su svi, gotovo bez izuzetka, danas „politički mrtvi“. Iako sankcije možda nisu imale značajniji ekonomski efekat, politička izolacija kao posljedica tih sankcija je u končnici za rezultat imala degradiranje zvaničnika do krajnje irelevantnosti u političkom životu zemlje u kojoj djeluju. Iako je prošlo tek nekoliko dana od zvaničnog uvrštavanja Milorada Dodika na „crnu listu“, već možemo posvjedočiti političkoj izolaciji kojoj će on biti izložen.

Dovoljno o tome govori i šutnja Dragana Čovića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH i Dodikovog bliskog prijatelja i političkog partnera. Ta šutnja, koja neupitno vodi i do distanciranja, nije posljedica Čovićeve mudre taktike kojom nastoji pronaći balans između volje SAD-a i prijatelja Dodika.

Posljedica je to, sasvim je sigurno, činjenice da Čović održavanjem istog intenziteta saradnje sa Dodikom, poput kreiranja zajedničkih prijedloga zakona kojim se nastoje urušiti odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, sigurno ne bi sebi obezbjedio simpatije SAD-a kao lidera NATO-a, a samim tim bi narušio odnos sa Hrvatskom kao članicom te alijanse.

Izostanak podrške vladajuće sestrinske stranke iz susjedne Hrvatske je cijena koju Čović sigurno nije spreman platiti zarad odnosa sa Dodikom, a gubitkom lidera HDZ-a BiH kao partnera bi predsjednik Republike Srpske izgubio jednu od najvažnijih poluga koju ima u političkom djelovanju u BiH.

S obzirom na to da naklonost Saveza za promjene i stranaka iz Federacije nije ni imao, pitanje je vremena kada će doći do osipanja i satelitskih stranaka okupljenih oko Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), što bi u praksi predstavljalo potpuni gubitak podrške i jednosmjernu kartu u političku izolaciju.

Napinjanje medija koje kontroliše, ali i njegovih stranačkih pulena, da nametnu znak jednakosti između Milorada Dodika i svih građana Republike Srpske je zapravo posljednji pokušaj obezbjeđivanja podrške javnosti jačanjem osjećaja nacionalne pripadnosti kroz mantru o ugroženosti svih Srba zbog Dodikovih individualnih sankcija američke administracije.

Neće trebati mnogo vremena da i oni najprivrženiji glasači SNSD-a shvate da se sankcije ne odnose na njih, već samo na stranačkog lidera koji zbog vlastitog statusa nastoji u izolaciju odvesti cijelu Republiku Srpsku koju predstavlja. Računi i imovina predsjednika Republike Srpske su, barem dok drugačije ne odluče pravosudne institucije u BiH, sigurni, ali je još sigurniji Dodikov put na smetljište istorije, tamo gdje je već odavno trebao boraviti.

Izvor: Faktor