Voz koji kasni neograničeno
Navršilo se 70 godina od izgradnje pruge Šamac - Doboj, a sad je zarasla u korov. Meštani Koprivne i Kožuha obeležili jubilej
Republika Srpska
Železničkom prugom Šamac - Modriča - Doboj, kroz sela Miloševac, Vranjak, Koprivnu, Kožuhe, Osječane, Grapsku, 15. jula 1947. godine prošao je prvi voz. On je tada najavio prosperitet, razvoj, bolji život. Od pre nekoliko godina, vozova nema više, a pruga je zarasla u korov.
Dvadesetak meštana Koprivne i Kožuha se organizovalo i obeležilo 70 godina od prolaska prvog voza prugom koju je na ovom područuju gradilo 16 omladinskih brigada, na hiljade mladih iz cele bivše Jugoslavije. Oni su na železničku stanicu postavili obaveštenje "Voz kasni neograničeno".
Trebavcima je ostalo samo da se prisećaju prvog voza, koji je doneo lepši život u selo. Ljudi su se počeli zapošljavati na železnici, vozom je došao i prvi televizor u selo. Železnička stanica bila je izvor života na selu, na njoj se igralo, pevalo, ispraćalo u vojsku, u beli svet, rađale su se prve ljubavi, te je ovaj susret bio pun emocija i lepih sećanja.
- Ovo su trenuci koji me vraćaju u mladost, pa to je bio život, kakve su ovde bile igranke uz violinu i šargiju. Igranke su počinjale nedeljom ili subotom u tri po podne, a ne kao sada dece nema po celu noć. Železnička stanica je bila mesto odakle se išlo u svet, odavde su na pijacu u Modriču i Doboj išli sir i kajmak i sve što se proizvede na selu - priseća se Sreto Petković iz Koprivne.
Ljubomir Đerić je sa ove stanice otišao 1970. godine u Banjaluku, gde i danas živi, ali se rado vraća u Adare. Sećanja mu nadiru, a u grlu mu se steže, krenula je i suza.
- Uh, emocije su me slomile. Ovde je moje detinjstvo i najlepši deo života. Nama su voz i ova pruga značili sve. Stanica je bila mesto gde se odvijao život jednog sela. Mnogo ljudi je bilo zaposleno na železnici, vozio se šljunak i na tome se zarađivalo - priča Ljubo i briše suze.

Kako kažu Koprivljani i Kožušani, nekada je sa ove stanice u Doboj i Modriču putovalo svakog jutra stotinak radnika i učenika sa pretplatnim kartama. Danas nema putnika, nema voza, a šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka popularni "lokal" bio je ponos Trebavaca i njihova jedina veza sa svetom. Oni nakon sedamdeset godina traže da im se vrati stari "putnički", da makar jednom dnevno klapara prugom - ako ništa kao turistička ponuda trebavskog kraja.
Hoće li se možda vratiti voz na ove šine posle ovog što su rekli Trebavci, čiji su životi vezani za železničku prugu i vozove, ili će njihov pokušaj ostati samo patetična priča o romantičnim putovanjima "ćirom" i "lokalom", a zgrada železničke stanice u Koprivni ih podsećati na mesto odakle su kretali u svet u potrazi za boljim životom ili kad su iz daleka dočekivali drage osobe? Ostaje da presudi vreme, a do tada će voz kasniti neograničeno.
TURISTIČKA ATRAKCIJA
Slobodan Pavlić smatra da bi popularni "lokal" mogao biti turistička atrakcija ovog kraja.
- Ako voz u Mokroj Gori služi u turističke svrhe, zašto to ne bi mogao i na Trebavi. Treba turistički radnici da to osmisle i da nam vrate voz, da i naši unuci i praunuci znaju šta je to voz. Ja sam svoje unuke pre nekoliko godina provozao vozom do Modriče i nazad. Bili su oduševljeni - predlaže Slobodan.
ZAŠTO SMO ZAPOSTAVLjENI
- Pitamo sve nadležne zašto su Trebava i Posavina zapostavljeni. Ako postoji voz od Doboja prema Banjaluci, Tuzli i Sarajevu zašto ge nema prema Modriči i Šamcu. Sa ovog skupa poručujemo da nam vrate voz - naglašava Ljubomir Đerić.
(Večernje novosti)
Dvadesetak meštana Koprivne i Kožuha se organizovalo i obeležilo 70 godina od prolaska prvog voza prugom koju je na ovom područuju gradilo 16 omladinskih brigada, na hiljade mladih iz cele bivše Jugoslavije. Oni su na železničku stanicu postavili obaveštenje "Voz kasni neograničeno".
Trebavcima je ostalo samo da se prisećaju prvog voza, koji je doneo lepši život u selo. Ljudi su se počeli zapošljavati na železnici, vozom je došao i prvi televizor u selo. Železnička stanica bila je izvor života na selu, na njoj se igralo, pevalo, ispraćalo u vojsku, u beli svet, rađale su se prve ljubavi, te je ovaj susret bio pun emocija i lepih sećanja.
- Ovo su trenuci koji me vraćaju u mladost, pa to je bio život, kakve su ovde bile igranke uz violinu i šargiju. Igranke su počinjale nedeljom ili subotom u tri po podne, a ne kao sada dece nema po celu noć. Železnička stanica je bila mesto odakle se išlo u svet, odavde su na pijacu u Modriču i Doboj išli sir i kajmak i sve što se proizvede na selu - priseća se Sreto Petković iz Koprivne.
Ljubomir Đerić je sa ove stanice otišao 1970. godine u Banjaluku, gde i danas živi, ali se rado vraća u Adare. Sećanja mu nadiru, a u grlu mu se steže, krenula je i suza.
- Uh, emocije su me slomile. Ovde je moje detinjstvo i najlepši deo života. Nama su voz i ova pruga značili sve. Stanica je bila mesto gde se odvijao život jednog sela. Mnogo ljudi je bilo zaposleno na železnici, vozio se šljunak i na tome se zarađivalo - priča Ljubo i briše suze.

Kako kažu Koprivljani i Kožušani, nekada je sa ove stanice u Doboj i Modriču putovalo svakog jutra stotinak radnika i učenika sa pretplatnim kartama. Danas nema putnika, nema voza, a šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka popularni "lokal" bio je ponos Trebavaca i njihova jedina veza sa svetom. Oni nakon sedamdeset godina traže da im se vrati stari "putnički", da makar jednom dnevno klapara prugom - ako ništa kao turistička ponuda trebavskog kraja.
Hoće li se možda vratiti voz na ove šine posle ovog što su rekli Trebavci, čiji su životi vezani za železničku prugu i vozove, ili će njihov pokušaj ostati samo patetična priča o romantičnim putovanjima "ćirom" i "lokalom", a zgrada železničke stanice u Koprivni ih podsećati na mesto odakle su kretali u svet u potrazi za boljim životom ili kad su iz daleka dočekivali drage osobe? Ostaje da presudi vreme, a do tada će voz kasniti neograničeno.
TURISTIČKA ATRAKCIJA
Slobodan Pavlić smatra da bi popularni "lokal" mogao biti turistička atrakcija ovog kraja.
- Ako voz u Mokroj Gori služi u turističke svrhe, zašto to ne bi mogao i na Trebavi. Treba turistički radnici da to osmisle i da nam vrate voz, da i naši unuci i praunuci znaju šta je to voz. Ja sam svoje unuke pre nekoliko godina provozao vozom do Modriče i nazad. Bili su oduševljeni - predlaže Slobodan.
ZAŠTO SMO ZAPOSTAVLjENI
- Pitamo sve nadležne zašto su Trebava i Posavina zapostavljeni. Ako postoji voz od Doboja prema Banjaluci, Tuzli i Sarajevu zašto ge nema prema Modriči i Šamcu. Sa ovog skupa poručujemo da nam vrate voz - naglašava Ljubomir Đerić.
(Večernje novosti)
Povezane vijesti
Francuzi pokušali da sruše tender za auto-put Rača-Bijeljina
Republika Srpska
0
Festival srpskih pjesama i igara u Istočnoj Ilidži
0
Kada stranački šef preuzme ulogu: Dodik zarobio institucije Republike Srpske
11
Razbijena kriminalna grupa: Droga sa Pala preko Sarajeva išla ka Zenici
2
Srđan Lakić: Laž je da napuštam Pokret Sigurna Srpska
3
Podrška Srpskoj ne znači poslušnost Miloradu Dodiku
12
Komentari (7)
bivsi
Kao dijete sam znao stajati kraj te pruge i brojati tetetne vagone. Bilo ih je po 40 u kompoziciji a vozovi su, sto putnicki sto tetetni, prolazili svakih pola sata.
cris
imamo pruge bez vozova i aerodrome bez aviona i amerika se usudjuje svoj nazvati "nevidljivim".
Samac
Više od tri godine poslije poplave željeznica Doboj - Slavonski Samac još uvijek nije obnovljena za putnički saobraćaj.
Dumine
Pitaj Milorada što nema voza i što sve zamire?
Alo retardirani
Glasajte opet za zlikovca, moze on jos bolje.
Ostavite komentar
Komentari se objavljuju nakon odobrenja moderatora.