Kako se RTRS sa Tuđmanom pretvorio u HRT

Rugajući se u lice srpskim žrtvama, desetinama hiljada poginulih i više stotina hiljada protjeranih Srba sa područja Like, Banije, Korduna, Slavonije, bosanske Krajine, doline Neretve i Hercegovine, Tuđman je sa podrugljivim osmjehom na licu govorio o velikosrpskoj agresiji, genocidu, srpskim zločinima, pravednoj borbi Alije Izetbegovića i Franja Tuđmana.

Tokom intervjua Tuđman krivi Srbe za genocid u Srebrenici i tvrdi da je on dokazan (od 10:52 minute intervjua), te tvrdi da Alija Izetbegović nije kriv za početak rata u BiH već se radi o velikosrpskoj agresiji koja je nastala kao posledica velikosrpske politike (13:40).

Uz podrugljiv, ciničan i glasan osmjeh u lice sluđenom i nepripremljenom novinaru Vladimiru Bekiću, mlađi Tuđman od 16:40 minute tvrdi da su Srbi počinile zločine i izvršili agresiju na Hrvatsku, da Hrvatska nije ratovala u Srbiji već da su Srbi i Srbija odgovorni za agresiju, razaranja, stradanja i sukobe u bivšoj Jugoslaviji.

Prosto je nevjerovatno da novinar RTRS-a nijednom nije reagovao, postavio provokativno pitanje i rekao da Tuđman ne govori istinu, da Srbi nisu počeli rat i izvršili agresiju već su branili svoja vjekovna ognjišta od straha da se ne ponovi ustaški genocid iz 1941. godine.

Izbacivanje Srba iz hrvatskog Ustava 1990, nezakonit referendum i odcjepljenje Hrvatske i BiH od Jugoslavije, suprotno Ustavu SFRJ, dovelo do ratnih sukoba i građanskog rata, a ne agresije Srbije.

Nedostojni novinar Bekić nijednom nije upitao Tuđmana kako su Srbi nestali iz Hrvatske dok je njegov otac bio predsjednik a on rukovodio Hrvatskom obavještajnom službom, ko je izvršio progon i masovne zločine ne samo na prostoru bivše Republike Srpske Krajine, već u gradovima širom Hrvatske, od Dubrovnika do Zagreba i Osjeka.

Prosto je nevjerovatno da Bekić nije pitao Tuđmana ko je izvršio ageresiju na BiH, popalio srpska sela u Trebinju, dolini Neretve, Drvaru, Grahovu, Glamoču, Kupresu, Mrkonjić Gradu, Posavini...

Bekić je trebao da zna da su još u aprilu 1992. pripadnici hrvatske vojske masakrirali Srbe u Gornjem i Donjem Malovanu, selima u blizini Kupresa, i da je hrvatska vojska u ljeto 1992. godine počinila brojne zločine, napala i popalila više stotina srpskih sela u Hercegovini.

Skandalozni intervju u kome se Miroslav Tuđman na RTRS-u smije u lice Srbima na njihovoj nacionalnoj televiziji pokazao je da je RTRS okupirana nesrpska televiza i da bi novinar Bekić, urednik Informativnog programa Siniša Mihailović i direktor Draško Milinović odmah trebali odmah podnijeti ostavke jer su dozvolili da sin Franje Tuđmana ponižava i vrijeđa sve srpske žrtve i porodice poginulih.

Hrvati u BiH godinama traže svoju televiziju, ali njihovi zahtjevi su neopravdani iz razloga što već imaju svoj javni servis, a to je RTRS koji već dugo vremena zastupa hrvatske interese, promoviše hrvatske političare, privrednike i proizvode i više je zainteresovan za problem izgradnje Pelješkog mosta, položaj Dragana Čovića, HDZ-a i Hrvata u centralnoj Bosni nego za položaj Srba u Federaciji.

RTRS je produžena ruka vlasti, i ovakvo sramno ponašanje je samo nastavak izdajničke prohrvatske politike režima u Republici Srpskoj.

Neshvatljivo je da sin zloglasnog Franje Tuđmana, ratni rukovodilac Hrvatske obavještajne službe, učesnik rata i progona pola miliona Srba, dobija ogroman medijski prostor na Javnom servisu Republike Srpske, omalovažava srpske žrtve, vrijeđa srpski narod, naziva nas agresorima, zločincima i genocidnom nacijom, iako činjenice govore suprotno, da su Hrvati nad Srbima u prošlom vijeku izvršili genocid sa vjekovnih i sa 30% pali na svega 3% stanovništva.

Suvišno se na kraju zapitati šta bi se kojim slučajem dogodilo sa „ravnateljem“ i urednicima HRT-a kada bi doveli u studio Hrvatske radio -televizije sina Milana Martića, Radovana Karadžića ili Slobodana Miloševića, i omogućili im da 40 minuta vrijeđaju Hrvate, ponižavaju žrtve i ismijavaju Domovinski rat...

Tako nešto je nemoguće i zamisliti, ali kad bi se kojim slučajem čudo i dogodilo, sigurno je da novinar i urednici više nikad ne bi mogli slobodno izaći na ulicu, niti bi im palo na pamet da ponovo nekad uzmu mikrofon u ruke.

Nebojša Vukanović