Franjo Majdandžić – svjedok sunovrata Republike Srpske

Zadnje odluke „krnje skupštine“ Nedeljka Čubrilovića u mnogome se razlikuju od one u noći 17./18. januara 1998. godine, kada je Milorad Dodik imenovan premijerom. Tad smo bar znali, ono zasigurno, da je sjednici prisustvovalo 42 narodna poslanika.

Dobro se sjećamo kako je davne 1998. godine voljom „krnje skupštine“, koja naoko podsjeća na aktuelna dešavanja u našem parlamentu, Milorad Dodik obezbjedio i kvorum i većinu glasova. No, samo naoko jer za tu odluku sigurno znamo da je sjednica imala kakav-takav legitimitet.

Ipak, nije na odmet prisjetiti se nekih detalja. Taman kad su se otarasili „tvrdolinijaša“ u skupštini je nastao haos. Franjo Majdandžić je negdje nestao i skupština nije imala kvoruma.

U akciju se dala sva sila NATO i CIA ljudstva i tehnike, pa je Majdandžić lociran oko Brčkog. Ekspresno je NATO helikopterom vraćen u Bijeljinu i sjednica je okončana izborom nove vlade.

Sviđalo se to nekom ili ne NATO okupator je o ustavnosti i zakonitosti skupštinskih odluka, bar u domenu elementarne forme, vodio mnogo više računa od današnjeg predsjednika Nedeljka Čubrilovića.

Nepobitna činjenica je da je Nedeljko Čubrilović na zadnjem zasjedanju parlamenta naložio da se glasa podizanjem ruku. Nakon minut-dva konstatovao je da su 42 poslanika izglasala izricanje mjere udaljavanja sa sjednice zasad neutvrđenom broju narodnih poslanika.

Svi smo gledali kako mu sa strane sufliraju imena poslanika kojima treba izreći mjeru, a tek će stenogrami, zapisnici i snimke utvrditi koliko poslanika je tačno udaljeno. Da ne pominjemo ponavljanje povrede poslovnika u vidu uskraćivanja prava poslanicima da ulože prigovor u roku od tri minuta.



Konkretno, Čubrilović je nabrojao nekoliko desetina imena i ODMAH predložio glasanje. Po poslovniku bio je dužan svakom od njih omogućiti pravo na prigovor u roku od tri minute. Već time se ovako izrečena mjera ne može smatrati validnom.

Da li bi poslanici SzP iskoristili svoje pravo ili bi i dalje duvali u pištaljke to nadrividovnjak Čubrilović nije mogao znati unaprijed. Njegova obaveza je bila da bar pokuša omogućiti istima pravo na prigovor, no, on je naredio pauzu. I to su činjenice!

Potom sjednicu nastavlja „iza zatvorenih vrata“ i građani samo mogu vjerovati da je bilo onako kako pozicija tvrdi. Elem, za to nema dokaza i to je dodatna činjenica!

Da ne pominjemo kako je Čubrilović ponovo policijom, stolovima i stolicama „zabarikadirao“ nastavak sjednice u sali gdje, koliko znamo, nema uređaja za poslaničke kartice, a ni kamera.

Znači, prvo je upitno za koliko narodnih poslanika je uopšte zatraženo izricanje mjera udaljavanja sa sjednice. Pa je posebno upitno koliko poslanika je glasalo za ovu mjeru (SzP je kategoričan da nije bilo 42 glasa). Pri čemu su režimski „taster poslanici“ glasali uz punu svijest da krše poslovnik u pogledu uskraćivanja prava na prigovor.

U konačnici upitno je koliko poslanika je nastavilo zasjedanje u „maloj Sali“ i da li je to legalno. To da je Nedeljko Čubrilović sklon lažima utvrdili smo oko angažovanja policije na prethodnom zasjedanju. Zašto bi mu sad vjerovali?

Sa druge strane ne treba griješiti dušu i unaprijed tvrditi da „krnja skupština“ nije imala kvoruma. Tu j posebno indikativno to što je direktor policije Darko Ćulum kasno u noć došao u skupštinu.

Danas Srpska ima sopstvenu aparaturu za telekomunikacijsko nadziranje. Kako onu stacioniranu, tako i onu što je često premještaju na različite lokacije, ili boljerečeno KRIJU.

Imamo i sopstvene helikoptere. Ko kaže da neki „Franjo Majdandžić“ nije lociran i helikopterom vraćen na zasjedanje? Elem, ipak to treba istražiti, baš kao što treba istražiti i vjerodostojnost Čubrilovićevih navoda o postojanju većine.

Možemo ovako redati pitanja i probleme u nedogled, ali poenta je valjda jasna. Prije nepunih 20 godina „međunarodna zajednica“ je bar deklarativno vodila računa da sjedice skupštine u minimumu poštuju ustavnost i zakonitost.

borislavradovanovic.blogspot.ba