Noćna mora u zemlji snova

Sanjaju i oni koji su ostali – sanjaju pristojan posao do koga se ne dolazi pomoću partijske članske karte, sanjaju da će njihovo znanje i obrazovanje biti vrednovano, da će moći zaraditi dovoljno za sebe i svoju porodicu...

Ne odnosi se to na sve mlade u RS. Izuzetak je zbor odabranih partijskih pulena sa crvenom članskom kartom SNSD-a u džepu. Vidjeli smo ih ovih dana kako na mig „drugova odozgo“ , zamalo pa savršeno, glume buntovnike, pobunjene studente, a nakon usješno izvršenog unutarpartijskog zadatka, oni sanjaju hladno pivo, burad, desetine buradi hladnog piva...

Njihova mašta, a ni snovi ne mogu dalje od toga ni doseći. Tužno, ali nije više ni za očekivati za partijsku služinčad odraslu u duhu Malog i Velikog Baje, Zmaj od Šipova i ostalih uglednih Zamjeva i Baja, sa uzdignuta tri prsta (za koja i ne znaju šta znače) ispod crvenih partijskih barjaka, uzavrelih šatri i šatro priča o patriotizmu i ljubavi prema narodu od kojeg su njihovi vođi oteli što se oteti može.
I oni su žrtve istog tog režima kao i oni koji u nekim srećnijim zemljama sanjaju neke ljepše snove. Nažalost

Oni koji su ostali ovdje i ponose se fotografijama sa Bajom od Bakinaca i faktički 113% nesrećnicom koja neuspješno igra premijersku rolu,toga nisu ni svjesni. Zato im je i „lijepo“. Gdje bi drugo, u kome to društvu koje nije 113% poremećeno kao ovo naše izvjesni Ratko Savić i bratija predstavljali buduće „akademske građane“, a kamo li smjenjivali i postavljali rektore univerziteta.

Nisu oni krivi. Ne treba ih osuđivati, treba ih žaliti, jer većina od onih 30.000 mladih ljudi koji su morali da traže koru hljeba negdje daleko od Bajinog raja, će uspjeti u životu. Možda će se dio njih jednog dana i vratit i i sa finansijskom podlogom koju su tamo stekli ovdje pokrenuti neke vlastite poslove. To se sigurno neće desiti dok Baja ne počene na nekom sigurnom mjestu da sanja vlastitu slobodu.

Doći će taj dan. Nestaće i džabnog piva i luksuznih večera i ponosnog poziranja na fotografijama sa Bajom i Bajicom, prestaće crvena knjižica da otvara sva vrata, i moraće od nečega poštenog da se živi.

Slijede mračni snovi. Moraće da se radi, a onda nemilosrdni poslodavac postavlja to strašno pitanje: A šta znaš da radiš? Ne pomaže ni članska karta crvene, ni plava ni zelena, koje si u međuvremenu izvadio, ni fotografija sa „čuvarom“ Srpske!? Užas. A možda je taj poslodavac baš jedan od onih mladih „izdajnika“ što je napustio „bolji dio“ BiH, dok si ti ispijajući pivo pod uzavrelom partijskom šatrom, sa podignuta tri prsta ispod crvenog partijskog barjaka đuskao uz Bajine hitove i sanjao „nezavisnu Republiku Srpsku“.

Treba vjerovati Miloradu Dodiku kada kaže da sanja nezavisnu Republiku Srpsku. On je već gotovo u potpunosti pretvorio u svoj privatni posjed i prirodna je težnja svakog zemljoposjednika da nezavisno sam vlada svojom imovinom. Republika Srpska, kakvu on sanja, bila bi nezavisna i od Bosne i Hercegovine i od Srbije i od Međunarodne zajednice od svih osim od svog vlasnika. Da li bi u tom nezavisnom privatnom posjedu bilo džabnog piva za Bajine mlade Bajice? Ne bi. Jer robovlasnik ne plaća robove. Čak ni pivom.
Hoće li se sluge probuditi iz dubokog sna, makar i teško mamurni, prije nego postanu pravi robovi? Nisam optimista.

Snovi su čudo. I ja sam sanjao da ovo ne pišem džaba.

Autor: Miljan Kovač
(Javna tajna.blog.spot)