Malo Mile Budak, malo Mile Dodik!

Ubijali su nas gdje su stigli, bez povoda. Očigledno su u tome uživali jer nikada nisu stali, prestali, čuli zov i plač majke i djeteta", kazao je juče Milorad Dodik na obilježavanju stradanja u koncentracionom logoru Jasenovac.

Rekao je predsjednik Republike Srpske još mnogo toga što je istina i što je još i premalo u odnosu na to kakav je pakao na zemlji bio Jasenovac. No, ima jedna druga stvar, a to je kontekst.

Kad ustaša zakasni

Kontekst je čudo jedno. Kontekst je vrag. Nije taj vrag u detalju, nego u kontekstu. Pa su tako gotovo svi mediji u Republici Srpskoj, nakon Dodikovog obraćanja u Donjoj Gradini, unisono nalijepili prilog o ustašizaciji hrvatskog naroda. Izukli su se sedam dana stari fajlovi o misi za pokoj duše Ante Pavelića u Širokom Brijegu, prikazane su i neoustaške koračnice posvećene 10. travnju, danu osnivanja monstruozne NDH. I to bi bilo korektno, da nije prokletog konteksta.

Elem...

Kako je moguće u ovo doba hiperbrzog protoka informacija čekati cijelu jednu bogovetnu sedmicu, e da bi javnost u RS saznala na Javnom emiteru i satelitima mu, kako se moli za dušu oca jasenovačkog pakla?

Kontekst, kažem vam. Nije moglo ranije. Nikako. Ne bi bilo lijepo.

Jer, prije sedam dana, Milorad Dodik, ovaj sa početka priče, bio je jedan drugi Dodik. On se zdravio, grlio, smijao, pio i jeo sa poštovaocima lika i djela Ante Pavelića, Maksa Luburića i Mile Budaka. Taj isti Dodik ima zajedničku, kako se to voli reći, političku platformu sa ljudima kojima je NDH tiha patnja, a koji svoje strasti prema ustaškoj tvorevini pokazuju tako što anonimno uplate misu za monstrume.



Onda je to van konteksta, je l' tako? Nekako je ružno Dodikov i Čovićev zagrljaj ispratiti pričom o mlad-ustašama, koji istog dana marširaju uzduž i poprijeko zapadne Hercegovine slaveći NDH? Ne ide, brate mili. Pogotovo na servisu Javnom, koga Dodik servisira i na kanal šalje.

Treba se strpiti, sačekati sedam dana, pa onda nakon Miletovog emotivnog govora jasenovačkog, prikazati narodu onaj davno snimljeni materijal iz Hercegovine. Jer to vam je politika. Jedne sedmice, riječ je o Draganu Čoviću, čovjeku od riječi i djela, koji spaja Srbe i Hrvate, a druge sedmice su tu nasljednici ustaške mračnjačke ideologije. I sve bi bilo u redu da nije riječ o manje-više istim ljudima.

Dobro, reći će najzagriženiji, to je politika, vještina nužnog i mogućeg, al' makar je naš Mile dosljedna ljudska konstanta. Nije!

Naš i vaš Mile

Naš Mile je izručio poodavno kompletnu jasenovačku istorijsku građu SAD-u, a sad se poput uvrijeđene mlade odbija pozdraviti na komemoraciji sa američkom ambasadoricom i pravi sprdačinu od jednog ovakvog skupa. Naš Mile i njegova politička prikolica SNSD su glasali PROTIV konstitutivnosti Srba u kantonima sa većinskim hrvatskim življem. O tome poslije Pavelića, Budaka i Luburića i najdesniji hrvatski jastrebovi mogli su samo da sanjaju. Naš Mile zaboravlja ili se pravi dementan, dok priča sa govornice u Donjoj Gradini o stradanju Srba, Jevreja i Roma, da po Banjaluci niču četnička imena ulica. A, to su isti oni «heroji» što su na Kozari za ustašama i Nijemcima čistili teren od naroda preostalog.

Pa je naš ili vaš Mile, od volje vam, zapravo najlicemjerniji lik u Donjoj Gradini, koji ima najmanje prava da priča bilo kakve priče, a RTRS i sateliti su najmanje pozvani da pojašnjavaju narodu ko je ko u realnosti BiH postojanja.

Jer, pravo pojašnjenje je bilo prije sedam dana, a ne juče. Pravo pojašnjenje je kada na dan formiranja NDH Čović objašnjava Vučiću kako između Srba i Hrvata cvjeta bratstvo & jedinstvo, zahvaljujući, prije svega Dodiku, koji je uspio izglasati nekonstitutivnost Srba u kantonima sa hrvatskom većinom. I svi srećni. I Pavelić bi bio srećan!

Promislite malo kako li je Srbinu povratniku u Glamoč, tamo u Kantonu 10 u zadnjih sedam dana dok sluša izlive srBstva na mozak od vladika, preko srbijanskih namjesnika do Milorada Dodika. Kako li je čovjeku koji nema ni svog jezika, ni svog pisma, koji ne smije ni pisnuti od neoustaških krajputaša, a kome je baš Milin režim udario finalni muhur na manjinsko polupostojanje? E, to vam je ultimativni apsurd života!

Pred kraj, ne bi bilo loše izdvojiti šlag na torti Dodikovog retoričkog patosa u Donjoj Gradini.

Pali Bibliju, motaj kablove

"Nikada ne možemo zaboraviti, a ni oprostiti Jasenovac", rekao je Dodik dodajući kako su Srbi u Jasenovcu stradali kao žrtve vlastitoga straha, ali i "iluzija o komšijama" sa kojima su nekada živjeli u zajedničkoj državi.

Šta nam na koncu Dodik poručuje osim ovog prvog antihrišćanskog dijela? Da su Srbi bili kukavice '41 jer su vjerovali komšijama? Da će budućnost (a i sadašnjost) biti podastrta prvo pucnjem u komšiju, onako preventivno, a onda jutarnjim zdravljenjem? Da nema više života sa drugim i drugačijim u vjeri pod istom kapom državotvornog neba?

Ljubav, povjerenje, praštanje, dobrosusjedski odnosi? Zajebi to! I to, zajebi to u prisustvu crkvenih velikodostojnika, koji su na osnovu finiša Milinog govora, mogli komotno precrtati dvije trećine Novog zavjeta u koga se doslovno kunu.

Eh, šta ti je kontekst.

Kažem vam ja, život na Balkanu je Mile. Malo Budak, malo Dodik, pa koga šta zapadne.

Autor: Dragan Bursać/Buka