O starima u RS nema ko da brine

Njegovatelji i gerontodomaćice, koji bi pomagali starijim ljudima, traže se svakodnevno. Neke porodice su spremne da ih plate suvim zlatom, ali ih ne mogu naći. Kako to izgleda, pokazuje i priča jedne porodice iz Banjaluke.

– Naša majka, koja je prešla devedesetu, ima petoro djece i desetoro odraslih unučadi i svi smo situirani, pa nam novac nije problem. Željeli smo da naša majka duboku starost proživi u svojoj kući, ali nismo mogli naći odgovarajućeg njegovatelja, koji bi bio stručan, empatičan i spreman da prihvati takvu odgovornost – kaže naš sagovornik, koji je, iz porodičnih razloga, želio da ostane anoniman.

Ova porodica je na kraju majku smjestila u jedan privatni dom za stare, ali i u toj ustanovi, koja slovi kao jedna od najboljih, kažu, ima problema, jer nemaju dovoljno osoblja. Još je veći problem, dodaje, naći mjesto u pristojnom domu.

Ova porodica za svoju majku i baku, kojoj je potrebna danonoćna njega, plaća smještaj oko 1.000 KM mjesečno, plus stotinjak maraka za dodatne lijekove i usluge, koje ne obuhvata ugovoreni paket. Naš sagovornik priznaje da je za većinu porodica u RS to trošak koji, i pored najbolje volje, ne mogu podnijeti. Sigurna i ušuškana starost je, očigledno, postala luksuz rezervisan za bogate.

Ovakva situacija je, u društvu u kakvom živimo, očekivana, tvrdi Ljubo Lepir, profesor na katedri za socijalni rad banjalučkog Fakulteta političkih nauka i bivši pomoćnik ministra zdravlja RS.

– S jedne strane, obučeni njegovatelji iz RS masovno odlaze u Njemačku, Austriju, Švajcarsku i druge zemlje, u kojima mogu zaraditi mnogo više nego kod nas. Ustalom, zato su i završavali obuke za njegovatelje – da bi mogli otići odavde. S druge strane, stanovništvo u RS stari, ljudi žive sve duže i sve je više onih kojima je u trećoj dobi potrebna pomoć – kaže Lepir.

Dodaje da je većina porodica u RS spremna da za brigu o ostarjelom članu u kući plati do 500 KM mjesečno, a za toliko novca se ne može dobiti njega 24 sata dnevno. Zato se, kaže, dešavaju razne kombinacije, pa tako jedna osoba preuzme brigu o dvije ili tri bake uporedo. To se radi, najčešće, “na crno”.

Kod nas briga o starima, dodaje Lepir, nije zakonski regulisana kao privredna djelatnost, pa se mnogo toga radi mimo zakona, stihijski i bez poštovanja minimalnih standarda.

– Tako je, recimo, Zakonom o socijalnoj zaštiti RS definisana mogućnost hraniteljstva za stare osobe i mi smo jedini u regionu koji imaju tu uslugu. To je, međutim, definisano samo kroz sistem socijalne zaštite: centri za socijalni rad daju odgovarajućim osobama status hranitelja, upućuju im starije osobe o kojima će brinuti i vrše nadzor nad tom uslugom – objašnjava Lepir.

Dodaje, međutim, da ima dosta slučajeva da to rade i ljudi koji nemaju status hranitelja, nego, jednostavno, u svoju kuću ili stan, bez ikakvog nadzora, prime po nekoliko starih ljudi i naplaćuju im boravak 600 do 800 KM mjesečno.

S druge strane, u Srpskoj nisu propisane usluge gerontodomaćica, kakve postoje u Srbiji ili Hrvatskoj. To su domaćice koje pomažu bakama i djedama, koji su pokretni i relativno zdravi, pa im ne treba njega, ali ipak ne mogu da žive samostalno, da sami kuhaju, spremaju kuću, odlaze na pijacu.

Ono što u Srpskoj nedostaje su i dnevni centri za stare po selima, kakvi postoje u Vojvodini. U mnogim selima i zaseocima je ostalo svega po nekoliko baka, koje ne mogu da žive same, a ne žele da posljednje dane provedu daleko od kuće u kojoj su izrodile djecu i proživjele mladost. 

U takvim selima dovoljno je da u jednoj kući postoji okupljalište i jedna ili dvije zaposlene osobe, koje će obilaziti stare u  domaćinstva, praviti im društvo, pomagati u kućnim poslovima i, ako je potrebno, odvesti ih ljekaru. I to je, tvrdi Lepir, prilika za mali privatni biznis ili za nevladine organizacije.

Domovi bez uslova za život dostojan čovjeka
Ljubo Lepir tvrdi da je u posljednje tri godine u Republici Srpskoj više od 50 privatnih domova za stare dobilo dozvolu za rad, mada neki od njih, kako kaže, “ne ispunjavaju ni elementarne standarde”.

– Neki od tih domova ne pružaju uslove za život dostojan čoveka, a ipak im se progledalo kroz prste. To nije ni dobro, ni humano, a u krajnjoj liniji ni dugoročno održivo – kaže Lepir.

U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS, međutim, tvrde da u Srpskoj radi samo 39 privatnih domava za stare, te još tri čiji je osnivač Vlada RS, i da svi ispunjavju propisane standarde.

Lepir ocenjuje da solidan privatni dom za stara lica mora da odgovara i interesima osnivača – vlasnika, koji želi da zaradi, i interesima starih ljudi, koji hoće da imaju udoban život i obezbijeđene usluge, ali i interesima zaposlenih, koji očekuju redovne i solidne plate za težak i odgovoran posao koji obavljaju.

– Ko kaže da to nije moguće pomiriti, taj nije u pravu. Moguće je, ali pod uslovom da jedna strana ne očekuje besplatnu uslugu, a da se druga ne nada da će se obogatiti preko noći. Briga o starima jeste biznis budućnosti, ali tu se ne mogu zgrnuti milioni, nego se može dugoročno obezbijediti posao sa stabilnim prihodima – kaže Lepir.

U domovima za stare cijene smejštaja zavise od uslova, a pogotovo od toga u kakvom je zdravstvenom stanju stara osoba koja se smješta u instituciju.

Tako je u tri javna doma, čiji je osnivač Vlada RS, propisana cijena od 650 KM za pokretne korisnike, do 725 KM, koliko plaćaju korisnici koji potpuno zavise od tuđe njege i pomoći. U privatnim domovima za stare cijene se kreću, uglavnom, od 800 KM do 1.100 KM.

U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS navode da je u Srpskoj u hraniteljske porodice smješteno 39 starih ljudi, od čega su 32 bake i 7 djedova.

Hranitelji dobijaju naknadu za troškove starih o kojima brinu plus naknadu za svoj rad, u iznosu od 25 odsto o prosječne plate u RS. Prema aktuelnoj računici, “plata” hranitelja iznosi 230 KM po jednoj baki ili djedu.

(Srpskainfo)