Pobjeda u ratu, poraz u miru, njima poslovi, a narodu...

Studenti i rasejanje od Čikaga do Gajdobre navali u grad pa život kao da opet oživi krajem juna u nevesinjskoj čaršiji.

Gdje god da čovjek ode s ponosom ističe to da je Nevesinjac, pa bio iz Luke ili iz Zovog dola.

Sredina u kojoj je 1996. znalo zanoćiti i 25 hiljada duša, svakim danom, nažalost, pojačano gubi stanovništvo. Narod doživljava egzodus iz Nevesinja. Posljednja epizoda istorije.

Nadležni u opštini bez odgovora na odlazak iz Nevesinja, čak i ne pokušavaju da objasne zašto se egzodus dešava i kako ga spriječiti.

Nevesinjci danas nadnice od Mostara, Čapljine, Širokog i Trebinja i tako se bore za svoju koru hljeba. 

Mostar je primio nazad radnike u svoje vinograde i u metalsku industriju, Dubrovnik otvorio vrata turizma. Nevesinjci kažu svuda smo dobrodošli samo u svojoj sredini nepotrebni.

„Opštinari zapošljavaju svoje žene i rodbinu a za svakoga ko nije dio partijske kaste nema mjesta. NJima poslovi u gradu a nama FIS, MIK, SIK…“ – kaže nam Nevesinjac čija porodica kaže već 3 godine nadničari u Mostaru.

Da se u Mostaru pjeva „ko bi reko ’92 da će Srbi biti nama sluge“ – odavno je poznato.

Mitrovdan kao najsvetiji praznik obesmisljen je dodjelom povelje opštine Nevesinje dezerteru Iliji Tamindžiji. Slike bucanja boračkih knjižica na trgu iznevjerenih boraca poslale su sliku svuda u svijet o poratnoj prodaji Nevesinja dezerterima i propalicama.

Tek neki bljesak ljudskosti odjekne podno Veleži, kao mitrovdansko „NE“ hrabrog komandira nevesinjske policije Slavenka Lučića, demobilisanog borca i odlikovanog ranjenika Vojske RS, koji nije prihvatio da hapsi svoje saborce za očuvanje ugleda Ilije Tamindžije nakon čega je podnio i ostavku na poziciju komandira Policijske stanice Nevesinje.

Slavenkov gest i dalje je tema u Nevesinju, mada dosta tiho i u kafanskim raspravama… Kažu da se ne naljute vladajući… Danas mahom dezerteri… Jer je njima priča o herojstvu strana i nepotrebna, čak i smetnja realnosti koju žele da naprave u Nevesinju.

Slavenko je Slavenko, i onda na Prijekim grmimima 1992. kad je kao golobradi osamnaestogodišnjak postrojio svoju prvu brigadu u nadi da spasi svoj narod i danas kad se povukao jer neće da ispunjava dezerterske želje. I tada i danas čuvao je obraz i čast, ne mareći za posljedice.

Onaj ko se borio imao je dvije Mitrovdanske ofanzive. Samo je Slavenko Lučić, vodio i treću bitku, ovaj put ne protiv neprijateljske kamarile i granata već protiv onih koji su obesmislili našu borbu za slobodu. I kao uvijek pobjedio je. I ponosno Nevesinje treba da pamti njegovu mirnodopsku pobjedu.

U doba sveopšteg pragmatizma nadali smo se da će makar Nevesinje i Mitrovdan ostati neokaljani, jer nas žrtve na to obavezuju.

Ipak su neki novi vladari Nevesinja, svetost Mitrovdana, odanosti, časti i poštenja zamijenili za uhljebljenja za svoje žene, braću, stričeve i ostalu užu i širu rodbinu a ti narode idi opet u FIS, MIK, SIK…

(Hercegovac.net)