DW: Priča o Golom otoku nikome ne odgovara

Kada se pomene "Goli otok" mnogi ljudi u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama na području nekadašnje Jugoslavije, imaju uglavnom neku maglovitu sliku o čemu se tu radi.

No, kada o Golom otoku treba nešto konkretnije reći, nastaju poteškoće. Većina ne zna šta se tamo zaista dešavalo, niti ko je tamo bio zatvoren, a mnogi ne znaju ni gde se on tačno nalazi. Razlog tome je nesklonost aktera kako na lijevom, tako i na desnom krilu političke scene u Hrvatskoj da se bave fenomenom Golog otoka i da o njemu govore.

"Goli otok se ne uklapa u etnocentrične perspektive, on ne potvrđuje narativ o Hrvatima kao žrtvama jugoslovenskog komunističkog poretka. Na kraju krajeva tamo su u najvećoj mjeri zatvarani komunisti, dakle ideološki protivnici prema kojima, smatra se, ne treba iskazivati pijetet", objašnjava Stamenić.

Za taj dio političke scene logor na Golom otoku je zanimljiv samo donekle, kao ilustracija razmjera brutalnosti komunističkog režima i njegovog totalitarnog karaktera.

Komunistički logor za komuniste

Logor na Golom otoku, malom stjenovitom ostrvcu pored Raba, osnovan je jula 1949. godine. Bilo je to vrijeme Rezolucije Informbiroa i sukoba Tita i Staljina. Nezadovoljan samostalnom jugoslavenskom politikom u zemlji i regionu, Staljin je pokušao da aktivira njemu lojalne snage, i to ne samo van Jugoslavije, već i unutar nje - kako bi smijenio tadašnje jugoslovensko rukovodstvo na čelu s Titom.

U početku su jugoslovenski komunisti još pokušavali da uvjere "druga Staljina" da griješi, ali kada je postalo jasno da pomirenja sa Sovjetskim Savezom neće biti, krenuli su u obračun sa stvarnom i potencijalnom opozicijom u svojim redovima.

Osnovan je sistem zatvora za ljude kojima se prebacivalo da su pristalice Staljina, takozvane "informbirovce", od kojih je Goli otok bio najveći. Među "informbirovcima" je bilo najviše vojnih lica uglavnom oficira, ali je njih bilo najmanje na Golom otoku.

Na Golom otoku nisu internirane samo uvjerene pristalice Staljina: među zatvorenicima je bilo i dosta onih koji su se prosto nekome zamjerili – proglasiti nekoga informbirovcem bio je siguran način da se ukoni s puta.

To ostrvo je prirodno izolovano s jakim vjetrom i strujama u okolnom moru, na njemu nije bilo drveća ni pitke vode i nije bio naseljen, te je bio idealan za neku vrstu jugoslovenskog gulaga.

Tokom šest godina funkcionisanja logora (1949.-1956.) kroz njega je prošlo oko 13.000 ljudi, od kojih je 287 na različite načine umrlo - neki su bili ubijeni, drugi su umrli od iscrpljenosti ili bolesti. Logorom je rukovodila Uprava državne bezbjednosti (UDBA).

Staljinizmom protiv Staljina

Tretman zatvorenika na Golom otoku se prije svega odlikovao brutalnošću. Budući da se radilo o osobama koje su viđene kao ideološki protivnici, njih su, u klasičnom staljinističkom stilu, pokušali da "prevaspitaju". Vlastima nije bilo važno samo da ih kazne zatvorom, već su htjeli da ih natjeraju da drugačije razmišljaju.

Zbog toga su bili izlagani ne samo teškom fizičkom radu, već je dio redovne prakse bilo šikaniranje i ponižavanje: zatvorenici su morali da kažnjavaju druge zatvorenike ili da ih izdaju zatvorskim vlastima. Na opasnost koja je dolazila od Staljina i tadašnjeg Sovjetskog Saveza jugoslavenski komunisti su odgovorili staljinizmom.

Poslije Staljinove smrti marta 1953. i zvaničnog okončanja sukoba sa Sovjetskim Savezom 1956, logor na Golom otoku je raspušten.

Tamo je potom ustanovljen "normalan" zatvor za kriminalce, mlađe punoljetnike ali delom i za neke kasnije političke zatvorenike. „Kazneno popravni dom Rab - Goli otok" konačno je zatvoren 1988. Međutim, kada se koristi pojam "Goli otok", u prvom se redu misli na onu njegovu prvu fazu – na logor za informbirovce.

Suočavanje s prošlošću

Za vrijeme postojanja logora, ali i godinama kasnije, Goli otok je bila neka vrsta tabu-teme u Jugoslaviji. Logoraši koji su bili puštani na slobodu su potpisivali „Obavezu" da o svojim iskustvima neće govoriti, a za vlast su ostali sumnjiva lica koje je trebalo imati na oku. Sumnjive su bile i njihove porodice, svako je imao dosije koji im je na različite načine otežavao život u Jugoslaviji.

S vremenom su se još u vrijeme Jugoslavije počela pojavljivati svjedočanstva logoraša, te romani i filmovi s tom tematikom, ali Goli otok nikada nije postao velika tema. Razlog tome je prije svega nedostatak javnog interesa, kako ranije, tako i danas, smatra Stamenić. Time nastaje naka vrsta istoriografske bijele mrlje koju valja popuniti.

To pokazuje i njemačko iskustvo suočavanja s prošlošću: o mjestima političkog nasilja treba govoriti, ljude treba informisati. To je važno za proces demokratskog obrazovanja o diktaturama i represiji. S tim ciljem je i pokrenut projekt memorijalizacije Golog otoka koji zajednički realizuju Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću i kancelarija njemačke fondacije Fridrih Ebert u Zagrebu.

Uz to je veoma značajno da "ljevica govori o represiji u socijalističkoj Jugoslaviji, kao što bi desnica trebalo govori o nacionalističkim zločinima. Pogrešno je kritiku komunističkih zločina prepuštati isključivo desnici, kao što bi važno bilo i da se desnica kritički odredi prema nacionalizmu i fašizmu", naglašava istoričar Boris Stamenić.

(DW)