Paradoks je kada sankcije postanu uspješna priča

Piše: Aleksandar Trifunović

Milorad Dodik je, nakon stavljanja na crnu listu SAD-a, osvojio nekoliko izbora, ojačao svoju moć do gotovo apsolutne i nastavio da se sreće sa američkim zvaničnicima. Prošlom ambasadoru je bio i u rezidenciji u Sarajevu.

Ako je suditi po tome, i juče objavljene američke sankcije imaće isti rezultat. Sudeći barem po prvim reakcijama, novopridošli funkcioneri Republike Srpske na crnu listu su to dočekali kao priznanje.

Naravno, nije im svejedno lično, ali svjesni su da će im to sigurno pomoći da ostanu tu gdje jesu, što i nije tako loše.

Vladanje bez bilo kakve odgovornosti i potrebe za rezultatom, uz neprestano jačanje moći i siromaštva naroda. Vlast će postati još jača, kao i represija nad neistomišljenicima, tu nema nikakvih dilema.

Opozicija, naravno, neće podržati sankcije, jer će tako biti još dalje i od ovako slabog rezultata.

Istog dana kad su objavljene sankcije, objavljeno je da Prointer, firma bliska porodici Dodik koja prodaje američki softver, kupuje robnu kuću Boska i gradi neboder u centru grada.

Bizarno, ali Milorad Dodik jedino zazire od Amerike.

Desetine miliona naših para uložio je u lobiranje u Americi, pozivao na glasanje za Trampa, i rezultat su javne i tihe sankcije, te zvanično upozorenje američkih vlasti da zbog korupcije ne ulažu u BiH, posebno ne u Republiku Srpsku.

Dodik je u jednom mometu čak izjavio da će tražiti reviziju oduke o sankcijama, nadajući se da će Trampova administracija ukinuti odluku Obamine. Umjesto toga, produžene su mu u istom obimu.

Sankcije nisu znak moći, nego nemoći i nezainteresovanosti američke administracije da se dejtonskom, američkom sporazumu o miru potpisanom na američkoj teritoriji, pozabave na bilo koji način do ovog. Opekli su se dovodeći Dodika tu gdje jeste i neće više rizikovati.

Zašto bi se na koncu EU ili SAD bavile BiH parama svojih poreskih obveznika, kada od ove zemlje dižu ruke ljudi koji žive u njoj. I nastaviće da odustaju, ljudi u BiH, da se povlače u unutrašnju i vanjsku migraciju, svjesno postajući višak u sopstvenoj zemlji.

Međunarodna zajednica, ma šta god to značilo, nikad nije imala jasnu ideju kako da pomogne ovom društvu, niti vremena za to, iako su se uporno takvim predstavljali.

Svjesno su se odlučili za jeftiniju ali rizičniju strategiju, da preko ovdašnjih lidera pokrenu promjene, sastajući se sa njima po kafanama, slastičarnama i hotelima, mimo zgrada institucija, vjerujući njihovim lažnim obećanjima.

Sve što su postigli jeste to da su ojačali političare do nedodirljivosti, poskupili život ljudi za iznos akciza za gorivo i stvorili jasnu sliku o sebi kao saradnicima vlasti, a nikako građana.

Bosna i Hercegovina gruntovno postoji, ali kao državna i ljudska zajednica nestaje, i iako za to najveću odgovornost snose žitelji ove zemlje svojim pogrešnim izborima i političkim prioritetima, za ovakvo stanje solidan paket odgovornosti ima i međunarodna zajednica, i to je minimum koji treba i da prihvati da bi se uopšte moglo razgovarati na temu naše budućnosti.

(Buka) Foto: Arhiva