Zdravstvena zaštita i finansijsko stanje su ključni problemi

Dragiša Džinić, ratni vojni invalid, ranjen je sa nepunih dvadeset godina. Ostao je bez noge. Uzaludna su bila uvjeravanja da će dobiti plastično koljno i da će stati na svoje noge.

“28 godina poslije mog ranjavanja ja se nisam pomakao sa mrtve tačke. Kako starimo sve će nam biti crnje i lošije. Ovo društvo, kako ja vidim, ne vodi veliku brigu  o ovim kategorijama “, kaže Džinić koji je presdjenik Skupštine RVI u Zvorniku.

Glavni problem ove kategorije su loše finansijsko stanje i zdravstvena zaštita.

“Mi nismo dostigli osnovnicu za obračun invalidnine na osnovu prosječne plate. To je najveći problem. Plaćamo lijekove. Kad odemo kod ljekara, čekamo po 15-20 dana. Trebalo bi biti priporitet po zakonu, a vrlo ga rijetko ko ima”, rekao je predsjednik Organizacije RVI, Zvornik Dragislav Mijanović.

Ratni vojni invalidi traže samo osnovno, ono što bi im obezbijedilo život dostojan čovjeka, a jedan zahtjev je i stambeno zbrinjavanje.

“Kod nas u Zvorniku su napravili problem, invalidi kao što sam ja, konkretno, u svoje ime kažem: podigao sam kredit, Prvivredna banka, prevaren, sredstva sam prebacio, stan nikad nisam vidio. Preko ministarstva sam odbijen uz obrazloženje da sam primio 3-4 hiljade marak u keramici. Ministarstvo je donilo pravilnik da, ako dobijete 100 KM, vi ćete se smatrati stambeno zbrinutim”, rekao je Džinić.

Koliko su ratni vojni invalidi, kako kažu, nebitni u društvu, svjedoče i brojni primjeri sa ulice.

“Tako sam se osjećao neprijatno kad su se đaci srednje škole pustili iz škole, a invalid je pošao na dijalizu, oni su ga gotovo zgurali sa trotoara. To je tako ružno, ta omladina nema osjećaja za invalida... I mi smo živa bića hoćemo da odemo u bioskop i pozorište”, rekao je Mijanović.

Ratni vojni invalidi, jer malo ko ima sluha za njihove probleme, odlučili su da pomognu sami sebi, putem Fonda solidarnosti. U Fondu su sredstva koja se odvajaju od njihove invalidnine i služe kao pomoć u slučaju smrti invalida rata.

(BN)