Prostakluk – ‘zvanični jezik’ naših političara

Kultura političkog dijaloga posljednjih godina u velikoj mjeri svela se na svađe, konflikte i optužbe. Nisu rijetki primjeri da naši, ali i političari u regionu, vrijeđaju jedni druge. Vrijeđaju se međusobno, psuju, prijete, ali se tako ponašaju i sa stranim delegacijama koje dođu.  

I nisu samo političari ti koji tako pokazuju opštu nekulturu. Sve je više onih koji osnovno neobrazovanje donose u muzuku, film i na sportski teren. Građanima ono što čuju u javnom prostoru postaje normalno i sve više duhovito. Zašto je to tako, istraživala je Dragana Tešević.

Nekultura i prostakluk – ‘zvanični jezik’ naših političara.

Nedavno je delegat  PD PS BiH  Sanja Vulić, žestoko psovala ispred Suda BiH.

Zbog neprikladnog ponašanja delegat  Sanja Vulić, inače po zanimanju učiteljica, prekršajno će odgovarati sa kaznom do 600 KM. SNSD-ovoj vedeti na sporni istup aplaudirale su stranačke kolege zbog, kako navode, odvažnosti i stava.

“U srpskoj kulturi potpuno je neprihvatljivo da djevojka psuje, sada kada imamo učiteljucu, kapitena srpske delegacije u Sarajevu gdje bogoradi i psuje, ona je trebalo da se izvini Srbima, jer  bruka svoj narod”, smatra profesor srpskog jezika Saša Knežević.

Profesor srpskog jezika u penziji Jadranka Regoje navodi da to za nju jeste uvreda.

“Ali smo kao narod prešli preko toga i to sa simpatijama, čak su neki na tu psovku aplaudirali”,  navela je Regoje.

Dok stranački ešaloni aplaudiraju nekulturi, intelektualna elita se pita gdje su granice pristojnosti.

“Korišćenje psovki u javnim nastupima je neprihvatljivo, oko toga nema dileme, ne postoji mogućnost da se opravda”, jasan je politikolog Vladimir Pavićević.

Tužno je što mjesta koja služe za razmjenu stavova i diskusiju postaju paviljoni razmjene šamara, ruganja i omalovažavanja.

“Pokažite mi uzor u istoriji, da su se neki veliki Srbi na koje se oni pozivaju tako ponašali, mi se pozivamo na najbolje od nas, a onda se ponašamo kao najgori od nas, to je prosto neprhvatljivo”, ističe profesor Knežević.

Uz nedostatak kvalitetnih argumenata, često svjedočimo rijaliti šou.

Međusobne optužbe su naše ogledalo i sramota, poručuju profesori. Poražavajuće je, kažu, njihovo ponašanje za građane i to što ih ne kažnjavamo na demokratski način.

Žalosno je slušati kakva je bijedna upotreba srpskog jezika kod onih koji su fakultetski obrazovani. Može li se neko zvati obrazovanim, ako je nepismen u maternjem jeziku, pita stručna javnost.

“Mislim da svako od nas pojedinačno treba da da svoj primjer. Ako imamo dijete pored sebe i svjesno puštamo neprikladno obraćanje na telefonu, muziku ili film i svjesni smo da je to neprikladno i kažemo nema veze neka se navikava, onda mi nemamo šta da se žalimo”, zaključuje Đorđe Marilović sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Očigledno se ne žalimo, jer sve češće svjedočimo nedostatku kućnog odgoja u javnom prostoru. I to bez ustručavanja. Čak i nesvjesno,a to nas kao društvo strmoglavo vuče na dno, bez ikakve kočnice.

(BN)