Politika dovela obrazovni sistem na niske grane

-Odnos između učenika, profesora i nastavnika mnogo se promijenio se u proteklih 30 godina. Neke stvari su ipak ostale iste, a dio su naše obrazovne tradicije.

„Ono što je ostalo isto je prenaglašenost znanja kao kategorije obrazovanja. Čini mi se da se i danas kao i prije svrha obrazovanja crpi u znanju, a zaboravljamo da obrazovanje, pored toga što je škola vaspitno-obrazovna ustanova, podrazumjeva i usvajanje vrijednosti, formiranje stavova i razvoj kritičkog mišljenja. Čini mi se da tu nema nekog značajnijeg pomaka“, kaže profesor filozofije Stanislav Tomić.

Posao prosvjetnih radnika nije lak jer su većina njih časni i pošteni ljudi koji vole svoj posao, a koji se danas suočavaju sa mnogim izazovima dok djecu spremaju za budućnost.

„Od nas se vrlo često traži da budemo i socijalni radnici, ljekari, policajci, pravnici. Dođemo u situaciju da nama treba stručna pomoć tih ljudi ali, zbog toga što je jako skupo za državu da ih plati da dođu u školi i rade svoj posao, često smo mi prinuđeni da se snalazimo i konsultujemo sa ljudima iz te branše“, navodi nastavnik engleskog jezika Slavica Marković.

- Ono što je nedopustivo, a što dodatno otežava prosvjetarima i uništava obrazovni sistem, jeste to što su političke partije zarile svoje kandže u jedan od najvažnijih stubova društva, pa je i mjesto rukovodioca škole, ali i kadra, predmet raspodjele plijena nakon nečasnih izbora, kažu posvjetni radnici.

„Oni se jednostavno na nekim nivoima dogovore kome će koja škola pripasti i tu nema mnogo mogućnosti za odabir možda potencijalno dobrog rukovodioca iz kolektiva, a da on nije stranačka ličnost. 

Direktor nije čovjek koji treba da sjedi u kancelariji pet sati, da obavlja razgovore, primi platu i ode. On treba da bude menadžer koji će da obezbijedi sredstva školi, da pregovara sa ministarstvom o tome“, mišljenja je profesor srpskog jezika Stojanka Đokić.

„Stanje u prosvjeti je zabetonirano korupcijom, neradom, neznanjem, neodgovornim ponašanjem svih rukovodilaca javnih institucija koje se bave vaspitanjem i obrazovanjem. Ako se vratimo u prošlost, vidjećemo koliko je važan bio učiteljski poziv, jedan od najhumanijih, najpoštovanijih poziva. 

Učenje djece da pišu, čitaju, uče, razmišljaju i da se lijepo ponašaju, predstavljao je najveći zadatak i neprocjenjivo zadovoljstvo za učitelja koji voli svoj posao“, ističe doktorand na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu Nada Vasiljević. 

Pored svih poteškoća i izazova sa kojima se društvo suočava, u mladim ljudima koji jesu budućnost ove zemlje ipak postoji nepopravljivi optimizam i nada u bolje sutra.

„Ja sebe vidim u Republici Srpskoj, u kojoj mogu da upotrebim svo znanje i podarim ga Srpskoj i svom narodu. Zbog toga sebe nikad ne vidim preko granice nego ću ostati ovdje jer vjerujem u bolje sutra. Vjerujem da upravo moja generacija i ja možemo da doprinesemo mnogo ovoj državi i društvu i da su to ova država i društvo zaslužili“, poručio je student Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu Andrija Dimitrić.

(BN) Foto: BN